Svakog utorka dječak je dolazio u cvjećaru i kupovao samo jedan bijeli karanfil — kada sam ga pitala kome ga nosi, rekao je: „Ženi koja svaki put misli da me prvi put vidi.“
U cvjećari sam radila skoro šest godina.
Navikneš se na ljude koji dolaze po cvijeće.
Rođendani.
Godišnjice.
Sahrane.
Izvinjenja.
Ali jedan dječak nije pripadao nijednoj od tih grupa.
Zvao se Luka.
Imao je možda šesnaest godina.
Svaki utorak poslije škole ušao bi u radnju i rekao:
„Jedan bijeli karanfil, molim.“
Nikada buket.
Nikada drugo cvijeće.
Samo jedan karanfil.
Prvih nekoliko mjeseci nisam ništa pitala.
Onda sam se jednog utorka našalila:
„Ta djevojka baš voli karanfile.“
Luka se nasmijao.
„Nije djevojka.“
„Mama?“
„Ne.“
„Kome onda nosiš?“
Spustio je novac na pult.
„Ženi koja svaki put misli da me prvi put vidi.“
Mislila sam da nisam dobro čula.
„Kako to misliš?“
„Zaboravi me.“
Uzeo je cvijet i otišao.
Tek nekoliko sedmica kasnije ispričao mi je cijelu priču.
Žena se zvala Vera.
Imala je sedamdeset osam godina i živjela u domu za starije udaljenom nekoliko ulica.
Nije bila Lukina baka.
Nije mu bila nikakav rod.
Upoznali su se sasvim slučajno.
Godinu ranije Luka je čekao autobus.
Na klupi je sjedila Vera.
Bila je uznemirena.
Pitala ga je:
„Znaš li gdje je moja kuća?“
Luka nije znao šta da kaže.
Na Verinoj jakni ugledao je narukvicu s nazivom doma i brojem telefona.
Nazvao je.
Radnica doma stigla je desetak minuta kasnije.
Vera je za to vrijeme razgovarala s Lukom.
Pričala mu je o svom sinu.
O školi u kojoj je nekada predavala.
I o bijelim karanfilima koje je obožavala.
Kada su došli po nju, rekla je Luki:
„Dođi nekada na kafu.“
On je mislio da je to samo ljubaznost.
Ali sljedećeg utorka ipak je otišao.
Kupio je jedan bijeli karanfil.
Vera je sjedila pored prozora.
„Ovo je za vas.“
Pogledala ga je zbunjeno.
„Poznajemo li se?“
Luka je mislio da se šali.
Nije.
Vera je imala demenciju.
Nije ga se sjećala.
„Šta si onda uradio?“, pitala sam.
„Ponovo sam se predstavio.“
Sjeli su.
Razgovarali skoro sat.
Kada je odlazio, Vera mu je rekla:
„Dođi nekada opet.“
Došao je sljedećeg utorka.
Opet karanfil.
Opet isto pitanje:
„Poznajemo li se?“
„Ja sam Luka.“
Trećeg utorka isto.
Četvrtog.
Petog.
„I nikad te se nije sjetila?“
„Ponekad mislim da jeste.“
Nekih dana bi ga pogledala duže.
Jednom je prije nego što se predstavio rekla:
„Ti si onaj s cvijećem.“
Luka je bio oduševljen.
Sljedeće sedmice opet nije znala ko je.
„Zar ti nije teško?“
Slegnuo je ramenima.
„Njoj nije.“
Ta rečenica me zaustavila.
„Kako misliš?“
„Ja se sjećam za oboje.“
Od tada bih mu ponekad poklonila karanfil.
Uvijek bi odbio.
„Moram ga kupiti.“
„Zašto?“
„Jer sam joj prvi put donio kupljen.“
Nije imalo mnogo logike.
Ali njemu je bilo važno.
Prošla je skoro godina.
Onda Luka jednog utorka nije došao.
Ni sljedećeg.
Pomislila sam da je odustao.
Treće sedmice u cvjećaru je ušla žena u uniformi doma.
„Radite li vi utorkom?“
„Da.“
„Ovdje jedan dječak kupuje bijele karanfile?“
„Luka.“
Klimnula je.
„Vera je umrla.“
Osjetila sam knedlu u grlu.
„A Luka?“
„On zna.“
Bio je kod nje posljednjeg dana.
„Zato više ne dolazi.“
Žena je spustila malu kovertu na pult.
„Ovo smo pronašli u Verinoj ladici.“
Na koverti je pisalo:
ZA DJEČAKA S KARANFILOM
„Je li ovo za Luku?“
„Mislimo da jeste.“
Sljedećeg utorka Luka se pojavio.
Nije tražio cvijet.
Samo je stajao pred pultom.
Dala sam mu kovertu.
„Pronašli su ovo kod Vere.“
Otvorio ju je.
Unutra je bilo desetak presovanih latica bijelog karanfila.
I komad papira.
Rukopis je bio drhtav.
Pisalo je:
„Ne znam kako se zoveš.“
Luka je zastao.
Nastavio je čitati.
„Ali znam da dolaziš utorkom.“
Oči su mu se napunile suzama.
Sljedeća rečenica:
„Kažu mi da te često zaboravim. Žao mi je zbog toga.“
A na kraju:
„Ako te sljedeći put ne prepoznam, nemoj misliti da mi nisi važan. Ponekad srce zapamti ono što glava više ne može.“
Luka je dugo ćutao.
„Znači znala je.“
Nisam znala šta da kažem.
„Izgleda da jeste.“
Mislila sam da ga više neću viđati.
Ali narednog utorka ponovo je došao.
„Jedan bijeli karanfil.“
„Za koga sada?“
„Ne znam još.“
Kupio je cvijet i otišao prema domu.
Kasnije mi je ispričao šta je uradio.
Sjeo je u zajedničku prostoriju.
Tamo je bio stariji čovjek kojeg niko nije posjećivao.
Luka mu je pružio karanfil.
Čovjek ga je pogledao.
„Za mene?“
„Da.“
„Poznajemo li se?“
Luka se nasmijao.
„Ne.“
Sjeo je pored njega.
„Ali možemo.“
Od tog dana više nije svaki utorak kupovao karanfil za istu osobu.
Nekad bi ga dobila žena koja cijeli dan sjedi kraj prozora.
Nekad čovjek koji nema porodicu.
Nekad bi samo ostavio cvijet na praznom stolu.
Jednom sam ga pitala zašto još uvijek bira baš bijeli.
Iz novčanika je izvadio Verinu poruku.
Bila je presavijena toliko puta da su se rubovi gotovo raspali.
„Da se ja ne zaboravim.“
„Šta da ne zaboraviš?“
Pogledao je karanfil.
„Da nekome ne moraš ostati u sjećanju da bi mu uljepšao dan.“
I tada sam shvatila nešto što Luka očigledno jeste mnogo prije mene.
Godinu dana svakog utorka odlazio je kod žene koja ga je iznova zaboravljala.
A ipak je upravo ona ostavila nešto što će on vjerovatno pamtiti cijelog života.