Tatin dugogodišnji prijatelj ima dva sina, a njihov otac se još dok smo sestra i ja bile djevojčice šalio da ćemo mu jednog dana postati snajke. Nama je to tada bilo smiješno. Njegovi sinovi bili su nekoliko godina stariji od nas, pomalo povučeni, buckasti i, iskreno, nijedan nam nije bio posebno zanimljiv.
Kad god bismo se porodično okupili, njihov otac bi dobacio:
„Evo mojih budućih snajki!“
Sestra i ja bismo kolutale očima i bježale u drugu sobu.
Prije nekoliko godina cijela njihova porodica preselila se u inostranstvo. Vremenom smo izgubili kontakt. Čula bih ponekad od tate da su momci završili fakultete, zaposlili se i dobro im ide, ali nisam mnogo obraćala pažnju.
Sve do prije dva dana.
Prijateljica me pozvala na rođendan. Došla sam malo kasnije i čim sam ušla, primijetila sam nepoznatog muškarca pored prozora. Visok, uredno obučen, kratka tamna kosa, potpuno drugačiji od većine muškaraca koje sam poznavala.
Nekoliko puta smo se pogledali.
Imala sam osjećaj da me poznaje.
Prišao mi je i nasmijao se.
„Zar me stvarno ne prepoznaješ?“
Gledala sam ga nekoliko sekundi.
„Izvini… trebalo bi?“
Rekao je svoje ime.
Mislila sam da se šali.
Bio je to mlađi sin tatinog prijatelja.
Onaj isti dječak kojeg sam posljednji put vidjela prije skoro deset godina.
„Ljudi moji, šta se tebi dogodilo?!“ izletjelo mi je.
Počeo je da se smije.
„Znači, nekad sam bio baš toliko loš?“
Bilo me je sramota, ali nasmijala sam se. Ostatak večeri proveli smo zajedno. Ispričao mi je da je završio fakultet, počeo trenirati, promijenio način života i nedavno dobio posao zbog kojeg će nekoliko mjeseci provesti u našem gradu.
Što smo duže pričali, sve mi je bio zanimljiviji.
Pred kraj večeri ponudio se da me odveze kući.
Pristala sam.
Kad smo stigli pred moju zgradu, ostali smo još skoro sat vremena u automobilu. Pričali smo o djetinjstvu, porodicama i onim glupim šalama naših roditelja.
Onda se nasmijao i rekao:
„Znaš da moj tata još uvijek govori da ćeš mu biti snajka?“
„Neke šale nikad ne umiru“, odgovorila sam.
Pogledao me je nekako drugačije.
„Možda više nije šala.“
Nisam znala šta da odgovorim.
Samo sam izašla iz automobila i otišla kući.
Sljedećeg jutra poslao mi je poruku i pozvao me na večeru.
Pristala sam.
Ali nisam rekla roditeljima s kim idem.
Večera je prošla bolje nego što sam očekivala. Nakon toga smo se vidjeli još nekoliko puta. Ni sama nisam primijetila kada je obična znatiželja postala nešto ozbiljnije.
A onda je došla nedjelja.
Tata je rekao da će njegov stari prijatelj doći kod nas na ručak. Nisam znala da dolaze i oba njegova sina.
Kada sam ušla u dnevnu sobu i ugledala ga, samo smo se pogledali.
Njegov otac odmah je počeo:
„Eto, govorio sam vam prije dvadeset godina!“
Svi su se nasmijali.
Meni je lice gorjelo.
Ali tada se dogodilo nešto što niko nije očekivao.
Moja sestra je ušla u sobu.
Stariji brat je ustao čim ju je ugledao.
Sestra je stala kao ukopana.
„Ti?!“
Svi smo ih pogledali.
„Čekaj“, rekao je tata. „Vas dvoje se poznajete?“
Sestra je pokušala nešto da kaže, ali stariji brat ju je preduhitrio.
„Poznajemo se već šest mjeseci.“
U sobi je nastala potpuna tišina.
Ispostavilo se da su se njih dvoje upoznali preko posla mnogo prije nego što se mlađi brat vratio u grad. Namjerno nam ništa nisu govorili jer nisu znali kako će porodice reagovati.
Njihov otac je prvo gledao mene i mlađeg sina, pa sestru i starijeg.
A onda je toliko počeo da se smije da su mu krenule suze.
„Čekajte malo… Hoćete da mi kažete da sam se dvadeset godina šalio da ćete mi obje biti snajke, a vas četvoro ste odlučili da tu šalu pretvorite u stvarnost?“
Svi smo prasnuli u smijeh.
Naravno, niko tada nije govorio o braku. Moja veza tek je počinjala, a sestrina je bila mnogo ozbiljnija nego što smo znali.
Ali najveće iznenađenje stiglo je nekoliko mjeseci kasnije.
Stariji brat zaprosio je moju sestru.
Na njihovoj svadbi njegov otac prišao je mom tati, zagrlio ga i rekao:
„Jednu sam dobio. Za drugu ćemo još vidjeti.“
Mlađi brat stajao je pored mene i samo se nasmijao.
Danas smo još uvijek zajedno.
A svaki put kada se naše porodice okupe, neko obavezno ispriča priču o dvojici dječaka koji nam kao djeci nisu bili ni najmanje zanimljivi i o jednoj šali kojoj smo se godinama smijale.
Izgleda da je ponekad život mnogo uporniji od nas.