Tri mjeseca nakon što sam otvorio mali kafić, počeo sam da primjećujem istog čovjeka kako svakog jutra sjedi za stolom do prozora.
Dolazio je tačno u sedam i petnaest. Naručio bi malu kafu bez šećera, izvadio novine i ostajao najviše pola sata. Nikada nije započinjao razgovor. Ako bih ga pitao želi li još nešto, samo bi se nasmiješio i odmahnuo glavom.
Imao je možda šezdesetak godina, uvijek uredno obučen, ali nekako tužnog pogleda.
Jednog jutra ostavio je pedeset eura na stolu.
„Gospodine, kafa je dva eura“, rekao sam misleći da je pogriješio.
„Znam. Ostatak zadrži.“
Pokušao sam da mu vratim novac, ali nije htio ni da čuje.
Isto se dogodilo sljedeće sedmice.
Pa opet.
Počelo mi je biti neprijatno. Kafić nije poslovao najbolje i svaki euro mi je značio, ali nisam želio da neko iz sažaljenja ostavlja toliko novca.
Jednog jutra sjeo sam preko puta njega.
„Moram nešto da vas pitam. Zašto ovo radite?“
Spustio je novine.
„Zato što mi se sviđa ovo mjesto.“
„Ali vi ovdje provedete pola sata.“
Pogledao je prema šanku, zatim prema ulaznim vratima.
„Nekada sam ovdje provodio mnogo više vremena.“
Pomislio sam da govori o lokalu koji je ranije bio na tom mjestu. Prije mene tu je godinama bila mala pekara.
Nisam dalje ispitivao.
Narednih nekoliko dana nije dolazio.
Sedmog jutra pojavila se žena mojih godina. Prišla je šanku i pokazala fotografiju na telefonu.
Bio je to on.
„Poznajete li ovog čovjeka?“
Rekao sam da je redovan gost.
Žena je izgledala kao da joj je laknulo.
„To je moj otac. Nema ga kod kuće već deset dana.“
Zaledio sam se.
Objasnio sam joj da ga nisam vidio skoro sedmicu. Sjela je za njegov uobičajeni sto i počela da plače.
Donio sam joj vodu.
Tada mi je ispričala da joj je otac posljednjih godina živio sam. Majka joj je umrla prije pet godina, a nakon toga se potpuno povukao.
„Zašto je stalno dolazio baš ovdje?“ pitao sam.
Podigla je pogled.
„Zato što su se moji roditelji ovdje upoznali.“
Odjednom mi je njegova rečenica imala smisla.
Žena je objasnila da je prije više od trideset godina na tom mjestu bio sasvim drugi lokal. Njena majka je radila kao konobarica, a otac je svakog jutra dolazio na kafu samo da bi je vidio.
„Čak je uvijek sjedio baš ovdje“, rekla je i dotakla sto.
Osjetio sam knedlu u grlu.
Ali i dalje nismo znali gdje je.
Pozvali smo policiju. Rekao sam sve što sam znao, uključujući i posljednji put kada je bio kod mene.
Policajac me tada pitao nešto čega se sam nisam sjetio.
„Da li je posljednjeg dana nešto ostavio?“
Otišao sam do kase.
Nisam našao ništa.
A onda sam se sjetio novina.
Posljednje novine koje je čitao nisam bacio. Stavio sam ih na policu u ostavi jer je na naslovnoj strani bio članak o našem gradu koji sam želio kasnije pročitati.
Otvorili smo ih.
Između dvije stranice nalazila se presavijena cedulja.
Na njoj je bilo napisano moje ime.
Ruke su mi se tresle dok sam je otvarao.
„Marko, vjerovatno se pitaš zašto sam ti mjesecima ostavljao toliki bakšiš. Nisam to radio iz sažaljenja. Prije nego što si otvorio kafić, mjesecima sam prolazio ovom ulicom i gledao prazan lokal u kojem sam upoznao svoju Milenu. Kada si ga ponovo otvorio, vratio si mi jedino mjesto na kojem sam se ponovo osjećao kao da je ona blizu.“
Zastao sam.
Njegova ćerka je već plakala.
Na dnu je stajala još jedna rečenica:
„Ako moja ćerka ikada dođe ovdje da me traži, reci joj da pogleda mjesto gdje smo posljednji put svi zajedno bili srećni.“
Ćerka je odmah znala na šta misli.
Bila je to mala vikendica pored jezera, oko četrdeset kilometara od grada.
Policija je krenula tamo.
Pronašli su ga istog popodneva.
Bio je živ.
Telefon mu se pokvario, automobil nije mogao da upali, a zbog jakog nevremena put do vikendice bio je gotovo neprohodan. Imao je hrane i vode, ali nije mogao nikoga da kontaktira.
Dva dana kasnije ponovo je ušao u moj kafić.
Ovog puta nije bio sam.
Sa njim je došla ćerka.
Sjela je pored njega za sto do prozora.
Donio sam dvije kafe i rekao:
„Danas kuća časti.“
Starac se nasmijao.
Kada su krenuli, pronašao sam novčanicu od pedeset eura ispod šoljice.
Potrčao sam za njim.
„Opet ste ostavili previše!“
Okrenuo se i rekao:
„Nisam. Neke stvari vrijede mnogo više od onoga što piše na računu.“
Od tog dana njihov sto do prozora nikada nisam dao nikome između sedam i osam ujutro.
TEKST ZA SLIKU
Tri mjeseca nakon što sam otvorio mali kafić, primijetio sam čovjeka koji je svakog jutra dolazio u isto vrijeme i sjedao za isti sto. Pio bi kafu od 2 eura, a onda bi mi ostavio 50 eura i otišao.
Jednog jutra sam ga pitao zašto to radi. Samo je pogledao prema vratima i rekao: „Nekada sam ovdje provodio mnogo više vremena.“
Nekoliko dana kasnije prestao je dolaziti. A onda je u kafić ušla nepoznata žena, pokazala mi njegovu fotografiju i pitala:
„Jeste li vidjeli mog oca? Nestao je prije deset dana…“