U restoranu sam naručio isto jelo kao čovjek za susjednim stolom — konobar ga je odmah odnio i rekao: „Molim vas, izaberite nešto drugo“
Bio sam na službenom putu u malom primorskom gradu.
Sastanak mi je završio ranije, pa sam oko osam naveče ušao u restoran blizu hotela.
Nisam poznavao mjesto.
Za stolom pored prozora sjedio je stariji čovjek. Ispred njega tanjir domaće tjestenine koja je izgledala odlično.
Kada je konobar prišao, pokazao sam prema njegovom stolu.
„Donesite mi isto što i gospodinu.“
Konobar se ukočio.
Pogledao je mene.
Zatim starca.
„Možete li izabrati nešto drugo?“
Pomislio sam da jela više nema.
„Zašto?“
„Molim vas.“
Starac za susjednim stolom podigao je glavu.
„Donesi mu.“
Konobar nije reagovao.
„Rekao sam, donesi mu.“
Atmosfera je odjednom postala toliko čudna da sam skoro ustao i otišao.
„Ako je neki problem, uzeću nešto drugo.“
Starac se nasmiješio.
„Nije problem u jelu.“
Konobar je ipak otišao prema kuhinji.
Nekoliko minuta kasnije donio mi je isti tanjir.
Kada ga je spustio, tiho je rekao:
„Prvi put za dvadeset dvije godine pravimo dvije porcije istovremeno.“
„Ne razumijem.“
Nije objasnio.
Starac jeste.
„To jelo nije na meniju.“
Zvao se Josip.
Svake godine, istog datuma, dolazio je u taj restoran.
Sjedio za istim stolom.
I naručivao istu tjesteninu.
„Zašto?“
„Zbog prijatelja.“
Prije dvadeset dvije godine Josip i njegov najbolji prijatelj Andrej radili su zajedno na ribarskom brodu.
Poznavali su se od osnovne škole.
Jedne večeri vratili su se s mora i upravo u tom restoranu večerali.
Bili su potpuno bez novca.
Tadašnji vlasnik restorana, konobarov otac, napravio im je tjesteninu od onoga što je ostalo u kuhinji.
„Bila je užasna“, nasmijao se Josip.
„A vi je i dalje naručujete?“
„Nije uvijek stvar u ukusu.“
Te večeri Andrej mu je rekao da odlazi.
Dobio je posao na trgovačkom brodu.
Za nekoliko dana trebalo je krenuti prema Južnoj Americi.
„Naljutio sam se.“
Josip je smatrao da napušta njihov zajednički posao.
Posvađali su se.
Andrej je ustao od stola i otišao.
Nisu se ni pozdravili.
Tri dana kasnije njegov brod je isplovio.
Nikada nije stigao na odredište.
Tokom oluje nestao je jedan član posade.
Andrej.
Tijelo nikada nije pronađeno.
„Zato dolazite ovdje?“
„Svake godine na dan naše posljednje večere.“
Pogledao sam svoj tanjir.
Odjednom mi je bilo neprijatno što sam naručio isto.
„Izvinite. Nisam znao.“
„Nemaš se zbog čega izvinjavati.“
Konobar nam je donio vino.
Nije ga naplatio.
Razgovarali smo možda sat vremena.
Josip mi je pričao o moru, starim brodovima i prijatelju koji je imao nevjerovatnu sposobnost da izgubi ključeve.
Onda mu je zazvonio telefon.
Pogledao je ekran.
Nije se javio.
Telefon je ponovo zazvonio.
„Možda je važno“, rekao sam.
„Nije.“
Treći put.
Konobar se nasmijao.
„Javi se više.“
Josip je uzdahnuo i prihvatio poziv.
„Halo?“
Nekoliko sekundi nije rekao ništa.
Lice mu se promijenilo.
„Ko je?“
Ustao je.
„Odakle vam ovaj broj?“
Razgovor je trajao manje od minute.
Kada je spustio telefon, ruka mu je drhtala.
„Je li sve u redu?“
Pogledao me.
„Ne znam.“
Pozvala ga je žena iz Argentine.
Rekla je da se zove Sofia.
Prije nekoliko mjeseci umrla joj je majka.
Dok je sređivala njene stvari, pronašla je kutiju sa starim dokumentima.
Među njima fotografiju dvojice mladića.
Na poleđini su bila napisana dva imena.
Andrej i Josip.
„Kako je dobila vaš broj?“
Preko društvenih mreža pronašla je Josipovog nećaka.
Ali ono što je rekla poslije bilo je još čudnije.
Njen otac se zvao Andres.
Došao je u Argentinu prije dvadeset dvije godine.
Nije imao dokumente.
Govorio je hrvatski.
Imao je veliki ožiljak preko ramena.
Josip je problijedio.
„Andrej je imao takav ožiljak.“
Sofia nije tvrdila da je njen otac čovjek kojeg traži.
Postojao je problem.
Andres je umro prije devet godina.
Nikada nije mnogo pričao o životu prije Argentine.
Govorio je da nema porodicu.
Ali sačuvao je jednu fotografiju.
I staru metalnu kutiju.
Na kutiji je bilo napisano ime ovog restorana.
Josip je sutradan otišao u policiju.
Pokrenute su provjere.
Ispostavilo se da je čovjek pronađen nakon oluje na malom teretnom brodu koji je plovio prema Brazilu.
Bio je teško povrijeđen.
Nije imao dokumente.
Nekoliko sedmica proveo je u bolnici.
U početku se nije sjećao ni svog imena.
Kasnije se predstavio kao Andres.
Nikada se nije vratio u Evropu.
„Ali zašto se nije javio kada mu se vratilo sjećanje?“, pitao sam kada smo se nekoliko mjeseci kasnije ponovo čuli.
To je pitanje mučilo i Josipa.
Odgovor je pronašao u pismima koja je Sofia poslala.
Andrej se svega sjetio.
I znao je gdje je rođen.
Ali vjerovao je da je u starom životu izgubio sve.
Roditelji su mu već bili mrtvi.
Nije imao braće ni sestara.
A posljednja osoba do koje mu je bilo stalo bio je prijatelj s kojim se rastao u svađi.
Godine su prolazile.
Dobio je porodicu.
Što je duže čekao, bilo mu je teže vratiti se.
U jednom nedovršenom pismu napisao je:
„Jednog dana otići ću i sjesti za onaj isti sto. Ako Josip još bude dolazio, znaću da nisam zakasnio.“
Nikada nije otišao.
Ali njegova kćerka jeste.
Sljedeće godine ponovo sam poslovno došao u isti grad.
Sjetio sam se restorana.
Bio je isti datum.
Ušao sam.
Za stolom pored prozora sjedio je Josip.
Preko puta njega žena od tridesetak godina.
Sofia.
Na stolu su bila dva tanjira one iste tjestenine.
Kada me ugledao, Josip je odmahnuo rukom da priđem.
„Sjedaj.“
Konobar je iza šanka već počeo da se smije.
„Nemoj mi reći“, rekao je. „Opet ćeš isto što i oni?“
Pogledao sam Josipa.
Ovaj put za njegovim stolom nije bilo praznog mjesta.
„Ne.“
Otvorio sam meni.
„Večeras ću nešto svoje.“
Josip se nasmijao.
A onda je rekao rečenicu koju nisam zaboravio:
„Dobro je. Neke tradicije treba čuvati. A neke treba završiti kada konačno ispune razlog zbog kojeg su počele.“