Žena je 12 godina svakog mjeseca uplaćivala 50 maraka nepoznatoj osobi — kada je banka greškom vratila posljednju uplatu, saznala je kome je novac zapravo odlazio
Kada je Ivana imala dvadeset osam godina, njena majka je iznenada umrla.
Dok je sređivala njene stvari, pronašla je malu svesku sa računima.
Na posljednjoj stranici bio je zapisan broj bankovnog računa.
Pored njega samo:
„50 KM svakog 15. u mjesecu. Molim te, nastavi ako možeš.“
Ivana nije znala čiji je račun.
Pitala je oca.
Nije znao.
Pitala je tetku.
Ni ona nikada nije čula za njega.
Ipak, Ivana je poslušala majčinu posljednju zapisanu molbu.
Svakog petnaestog u mjesecu uplaćivala je 50 maraka.
U opis plaćanja stavljala je samo:
„Od Mire.“
Prošla je godina.
Pa pet.
Pa deset.
Nikada nije dobila poruku.
Nikada zahvalnicu.
Čak nije znala da li novac prima muškarac ili žena.
Suprug ju je jednom pitao:
„Koliko dugo ćeš ovo raditi?“
Ivana je odgovorila:
„Dok ne saznam zašto je mama željela da nastavim.“
Dvanaest godina kasnije, stigla joj je poruka iz banke.
Posljednja uplata nije izvršena.
Račun je zatvoren.
Ivana je pomislila da je osoba možda umrla.
Nazvala je banku, ali zbog privatnosti nisu mogli dati podatke.
Nekoliko dana kasnije zazvonio joj je telefon.
„Da li razgovaram sa Ivanom?“
„Da.“
„Moje ime je Nikola. Mislim da ste godinama slali novac mom ocu.“
Ivana je zanijemila.
„Ko je vaš otac?“
„Zvao se Dragan.“
Ime joj ništa nije značilo.
Nikola je objasnio da mu je otac nedavno umro.
Dok je sređivao dokumente, pronašao je izvode iz banke.
Na njima je svakog mjeseca bila ista uplata:
50 KM — OD MIRE.
„Ko je Mira?“, pitao je.
„Moja majka.“
Na drugoj strani nastala je tišina.
„Onda morate doći kod mene.“
Ivana je sljedećeg dana otišla na adresu koju joj je Nikola poslao.
Očekivala je malu kuću.
Umjesto toga stigla je pred radionicu za popravku namještaja.
Na zidu je visjela velika fotografija njene majke.
Ivana se ukočila.
„Zašto je moja mama ovdje?“
Nikola joj je pružio staru kovertu.
„Otac je rekao da vam ovo dam ako se ikada pojavite.“
Unutra je bila fotografija dvojice dječaka i njene majke.
Jednog dječaka Ivana je odmah prepoznala.
Bio je to njen stariji brat Marko.
Umro je kada je imao jedanaest godina.
Drugog nikada nije vidjela.
„Ko je ovo?“
Nikola je sjeo.
„Moj brat, Stefan.“
Ivana je znala samo da je Marko poginuo u nesreći tokom školskog izleta.
Roditelji o tome gotovo nikada nisu govorili.
Ali ono što joj je Nikola ispričao nije znala.
Marko nije bio jedino dijete koje je tog dana bilo u opasnosti.
On i Stefan pali su u nabujalu rijeku.
Dragan, Stefanov otac, skočio je za njima.
Uspio je izvući Stefana.
Zatim se vratio po Marka.
Kada ga je izvukao, bilo je prekasno.
Godinama je Dragan sebe krivio.
„Ali kakve veze ima novac?“
Nikola je otvorio staru fasciklu.
Poslije nesreće Dragan se teško povrijedio i mjesecima nije mogao raditi.
Imao je dvoje djece.
Kredite.
Jedva su preživljavali.
Tada je Ivanina majka Mira počela svakog mjeseca krišom slati 50 maraka.
Dragan ih u početku nije želio.
Mira mu je rekla:
„Nisi uspio spasiti mog sina, ali si pokušao. Neću dozvoliti da zbog toga tvoja djeca ostanu bez hrane.“
„Zašto mi mama nikada nije rekla?“
„Jer vaš otac nije znao.“
Ivana se sledila.
Njen otac je godinama vjerovao da je Dragan kriv za Markovu smrt.
Mira je znala da bi pokušao zaustaviti uplate.
Zato ih je slala tajno.
Ali tada je Nikola rekao nešto još čudnije.
„Postoji još nešto.“
Odveo ju je do zadnjeg dijela radionice.
Tamo je stajalo desetak stolova, ormara i stolica.
Na svakom je bila mala naljepnica sa imenom.
„Šta je ovo?“
„Otac je posljednjih petnaest godina besplatno popravljao namještaj porodicama koje nisu mogle platiti.“
„Zašto?“
Nikola se nasmiješio.
„Zbog vaše majke.“
Kada se Dragan finansijski oporavio, pokušao je Miri vratiti sav novac.
Odbila je.
Rekla mu je:
„Ako misliš da mi nešto duguješ, pomozi nekome ko ti nikada neće moći vratiti.“
Dragan ju je poslušao.
Ivana je izračunala da je tokom dvanaest godina uplatila nešto više od sedam hiljada maraka.
Ali Dragan je kroz svoj rad drugima poklonio višestruko više.
Na kraju joj je Nikola pružio malu drvenu kutiju.
Njegov otac napravio ju je nekoliko sedmica prije smrti.
Na poklopcu je bilo urezano:
MIRA.
Ivana ju je otvorila.
Unutra su bile sve potvrde o uplatama koje je njena majka ikada poslala.
I posljednja poruka:
„Mira, pokušao sam vratiti tvojih 50 maraka hiljadu puta. Samo ih nikada nisam vraćao tebi.“
Ivana tog mjeseca prvi put nakon dvanaest godina nije izvršila uplatu.
Ali petnaestog narednog mjeseca ipak je izdvojila 50 maraka.
Nije ih poslala na stari račun.
Kupila je školski pribor djevojčici čija majka nije mogla priuštiti knjige.
Kada ju je žena pitala kako da joj vrati novac, Ivana se sjetila majčine rečenice.
„Nemojte meni.“
„Kome onda?“
Ivana se nasmiješila.
„Jednog dana nekome ko neće moći vratiti vama.“