Žena je 9 godina svakog petka naručivala večeru za dvije osobe, ali je uvijek jela sama — desete godine konobar je spustio drugi tanjir i rekao: „Večeras je već plaćen“
Restoran „Stari most“ nije bio posebno luksuzan.
Mali porodični lokal, desetak stolova i uvijek isti ljudi iz komšiluka.
Među njima je bila i Tamara.
Svakog petka tačno u 20 sati dolazila bi sama.
Ali uvijek bi rekla:
„Sto za dvoje.“
Konobari su znali njen ritual.
Sto broj sedam, pored prozora.
Dvije čaše.
Dva tanjira.
Dvije porcije istog jela.
Tamara bi pojela svoju večeru.
Druga porcija ostala bi netaknuta.
Oko devet bi platila oba obroka i otišla.
Prvih nekoliko mjeseci osoblje je mislilo da nekoga čeka.
Poslije godinu dana novi konobar ju je pitao:
„Da li da drugi obrok donesemo kasnije?“
„Ne.“
„Ohladiće se.“
Tamara je kratko odgovorila:
„Znam.“
I tu bi razgovor završio.
Tako je bilo svakog petka.
Godinu.
Tri.
Pet.
Devet godina.
Vlasnik restorana, gospodin Milan, jedini je znao razlog.
Tamara je nekada dolazila sa svojim mlađim bratom Davidom.
Roditelji su im rano umrli.
Tamara je praktično odgojila brata.
Bila je starija osam godina.
Kada je David dobio prvi posao, uveo je tradiciju.
Svaki petak večera u „Starom mostu“.
„Jednog dana, kada se oženim, ovo prestaje“, šalio se.
„Onda ću tvojoj ženi reći kakav si bio kao dijete.“
„U tom slučaju dolazimo zauvijek.“
Godinama nisu propustili nijedan petak.
A onda se David zaljubio.
Djevojka se zvala Nina.
Živjela je u drugom gradu.
Nakon godinu dana veze odlučio je preseliti kod nje.
Posljednjeg petka prije odlaska sjedili su za stolom broj sedam.
„Sljedeći petak ćeš morati sama“, rekao je David.
Tamara se pravila uvrijeđena.
„Naručiću i tvoju porciju.“
„Nemoj bacati novac.“
„Hoću.“
David se nasmijao.
„Dobro. Samo jedan petak.“
Sljedećeg jutra krenuo je automobilom.
Nekoliko sati kasnije Tamari je zazvonio telefon.
Dogodila se saobraćajna nesreća.
David je poginuo.
Imao je dvadeset šest godina.
Narednog petka Tamara nije planirala izaći iz kuće.
Ali oko pola osam obukla je kaput.
Otišla u restoran.
„Sto za dvoje.“
Milan nije ništa pitao.
Donio je dva jela.
Jedno je ostalo netaknuto.
Tamara je sljedećeg petka uradila isto.
I onog poslije njega.
„Rekla si samo jedan petak“, govorila bi ponekad gledajući praznu stolicu.
Ali nije mogla prestati.
Prošlo je devet godina.
U međuvremenu je promijenila posao.
Preselila se.
Dobila nove prijatelje.
Ali petkom u 20 sati uvijek je bila za stolom broj sedam.
Jednog dana Milan joj je rekao:
„Tamara, možda je vrijeme.“
„Za šta?“
„Da naručimo samo jednu porciju.“
„Još ne.“
„David sigurno ne bi želio da devet godina plaćaš večeru koju niko ne pojede.“
Tamara se nasmijala.
„Vjerovatno bi me nazvao budalom.“
„Onda ga poslušaj.“
„Sljedeći put.“
Ali sljedeći petak ponovo je naručila dvije.
Došao je deseti januar od Davidove smrti.
Petak.
Tamara je ušla u restoran.
Odmah je primijetila da nešto nije isto.
Na stolu broj sedam već su bile dvije čaše.
„Nisam još naručila“, rekla je konobaru.
„Znam.“
„Onda zašto ste postavili dva mjesta?“
Konobar je donio njenu večeru.
Zatim je spustio i drugi tanjir.
„Večeras je već plaćen.“
Tamara se namrštila.
„Ko ga je platio?“
Konobar je pokazao prema kraju restorana.
Za stolom blizu vrata sjedila je žena od tridesetak godina.
Pored nje djevojčica.
Žena je ustala i prišla.
„Ti si Tamara?“
„Jesam.“
„Ja sam Nina.“
Tamara je ostala bez riječi.
Davidova djevojka.
Nisu se vidjele od sahrane.
Nina je tada nestala iz njenog života.
Tamara joj je to godinama zamjerala.
„Šta radiš ovdje?“
Nina je pogledala djevojčicu.
„Morala sam ti nešto reći.“
„Poslije devet godina?“
„Da.“
Djevojčica je prišla.
Imala je možda devet godina.
Tamara ju je pogledala.
I odmah primijetila oči.
Iste tamne oči kakve je imao David.
„Kako se zoveš?“
„Lana.“
Tamara je pogledala Ninu.
„Koliko ima godina?“
„Devet.“
U tom trenutku shvatila je.
„Davidova je?“
Nina je klimnula.
Tamara je sjela.
„Zašto mi nisi rekla?“
Nina je bila trudna kada je David poginuo.
Saznala je samo nekoliko dana prije nesreće.
Planirala je da mu kaže kada stigne.
Nikada nije dobila priliku.
Nakon sahrane potpuno se slomila.
Vratila se roditeljima.
Promijenila broj.
Rodila Lanu.
„Zašto me nisi pronašla kasnije?“
Nina je spustila pogled.
„Jer sam se stidjela što nisam ranije.“
„Devet godina si mi skrivala njegovu kćerku.“
„Znam.“
Tamara je bila bijesna.
Nije to pokušavala sakriti.
Ali onda je Lana iz malog ruksaka izvadila fotografiju.
David i Tamara za stolom broj sedam.
„Mama kaže da je ovo moja tetka.“
Tamara nije mogla odgovoriti.
Lana je zatim izvadila još nešto.
Presavijen račun iz restorana.
Star gotovo deset godina.
„Gdje si to našla?“
Nina je objasnila.
Nekoliko sedmica prije smrti David je kod nje ostavio jaknu.
Godinama ju je čuvala.
Nedavno je Lana pronašla račun u unutrašnjem džepu.
Na poleđini je David nešto napisao.
Tamara je uzela papir.
Prepoznala je bratov rukopis.
Pisalo je:
„Petak — večera sa Tamarom. Ne zaboravi. Koliko god se život promijeni.“
Tamara je dugo držala račun.
„Kako ste znale da još dolazim?“
Nina je nazvala restoran.
Pitala je Milana sjeća li se Tamare i Davida.
Milan joj je rekao:
„Ona je ovdje svakog petka.“
Nina nije mogla vjerovati.
Zato je došla.
„A zašto ste platile drugu večeru?“
Lana je odgovorila prije majke:
„Jer je moja.“
Tamara ju je pogledala.
Djevojčica je sjela na praznu stolicu.
Na Davidovo mjesto.
Prvi put nakon devet godina neko je počeo jesti drugu porciju.
Tamara je plakala gotovo cijelu večeru.
Ali nije bilo jednostavno.
Nije Nini odmah oprostila.
Narednih mjeseci bilo je mnogo razgovora.
Mnogo ljutnje.
Mnogo pitanja.
Ali Lana je počela dolaziti kod nje.
Prvo jednom mjesečno.
Kasnije češće.
Tamara joj je pričala kakav je njen otac bio kao dijete.
Kako je razbio prozor i okrivio mačku.
Kako se bojao zubara.
Kako je uvijek krao krompiriće s njenog tanjira.
Lana je željela čuti sve.
Godinu dana kasnije došao je isti petak.
Tamara je ponovo ušla u „Stari most“.
Konobar ju je pitao:
„Sto za dvoje?“
Tamara se nasmijala.
„Ne.“
Konobar se iznenadio.
„Samo za jednu osobu?“
„Ne. Za tri.“
Nekoliko minuta kasnije stigle su Nina i Lana.
Lana je sjela na nekada praznu stolicu.
Kada je konobar donio jelovnike, Tamara je pogledala prema mjestu na kojem je devet godina stajao netaknut tanjir.
Više nije osjećala da je time izdala brata.
Shvatila je nešto što joj je trebalo gotovo deset godina da prihvati:
Prazno mjesto ne čuva osobu koju smo izgubili.
Ponekad samo sprečava nekoga novog da sjedne pored nas.