Starac se zvao Ilija.
Kada je imao devet godina, kuća koju je Tamara kupila nije pripadala jednoj porodici.
Bila je seoski dom za djecu.
Ne sirotište u klasičnom smislu.
U njemu su privremeno boravila djeca čiji roditelji zbog bolesti, siromaštva ili drugih problema neko vrijeme nisu mogli brinuti o njima.
Ilija je tamo stigao 1972. godine.
Njegova majka bila je teško bolesna, a otac radio daleko od kuće.
Rečeno mu je da će ostati nekoliko mjeseci.
Ostao je gotovo dvije godine.
U kući je tada živjelo još sedmoro djece.
Najmlađa je bila petogodišnja Mira.
Najstariji, četrnaestogodišnji Josip.
Podrum im je bio zabranjen.
Naravno, upravo zato su stalno silazili tamo.
Iza plavih vrata nalazila se mala ostava.
Djeca su je pretvorila u svoje tajno mjesto.
Napravili su police od starih dasaka.
Donosili igračke.
Crtali po vratima.
Svako dijete imalo je svoju crticu kojom je obilježavalo koliko je poraslo.
Crveni drveni voz pripadao je Josipu.
Sam ga je napravio.
A onda je 1974. donesena odluka da se dom zatvori.
Djeca su jedno po jedno odlazila.
Neka su se vratila porodicama.
Neka su premještena.
Neka usvojena.
Posljednje večeri njih osmoro sastalo se u podrumu.
Josip je ostavio crveni voz na polici.
„Neću ga ponijeti“, rekao je.
„Zašto?“
„Da imamo razlog da se vratimo.“
Na vrata su napisali datum.
I obećanje:
„Kad se svi vratimo, otvorićemo ih ponovo.“
Nikada nisu.
Ilija se kao odrasla osoba nekoliko puta vraćao u selo.
Kuća je mijenjala vlasnike.
Jedan vlasnik je zazidao dio podruma.
Ilija nije imao pravo tražiti da ga otvori.
Zato je čekao.
Kada je čuo da je kuća ponovo prodata, skupio je hrabrost i pokucao Tamari.
Ona ga je saslušala.
A onda napravila nešto što Ilija nije očekivao.
Fotografisala je plava vrata i crveni voz i objavila fotografiju u lokalnoj grupi.
Napisala je samo:
„Tražim ljude koji su kao djeca živjeli u ovoj kući između 1970. i 1974.“
Prvi odgovor stigao je istog dana.
Žena po imenu Mira napisala je:
„Da li su plava vrata još tamo?“
Ilija je zaplakao kada je pročitao ime.
Mira je živjela svega 80 kilometara dalje.
Nisu se vidjeli 52 godine.
Sljedećeg vikenda došla je.
Stala je pred vrata, pronašla svoju crticu na drvetu i prislonila prst uz nju.
„Bila sam ovako mala.“
Tamara je nastavila potragu.
Pronašli su još četvoro.
Jedna žena živjela je u Austriji.
Jedan muškarac u Hrvatskoj.
Drugi svega nekoliko sela dalje, a nikada nije znao da je Ilija još živ.
Za jedno dijete saznali su da je preminulo.
Josipa, vlasnika crvenog voza, nisu mogli pronaći.
Prošla su tri mjeseca.
Tamara je već počela renovirati kuću, ali plava vrata nije dirala.
Jednog nedjeljnog jutra ispred kuće zaustavio se automobil stranih registarskih oznaka.
Iz njega je izašao čovjek od skoro sedamdeset godina.
U ruci je nosio nešto umotano u novine.
Nije pitao za Tamaru.
Samo je rekao:
„Gdje je voz?“
Bio je to Josip.
Njegova ćerka vidjela je Tamarinu objavu koju je neko podijelio.
Ušli su u podrum.
Tamo ga je čekalo petoro ljudi.
Na trenutak niko nije govorio.
Onda je Mira rekla:
„Kasniš.“
Josip se nasmijao.
„Samo 52 godine.“
Iz novina je izvadio drugi drveni vagon.
Napravio ga je kao dječak, ali ga je ipak ponio kada je odlazio.
Crveni voz u podrumu imao je lokomotivu.
Josip je svih tih godina čuvao posljednji vagon.
Spojio ih je.
Tamara je tog dana shvatila šta želi napraviti od kuće.
Nije je pretvorila u luksuznu vikendicu kako je prvobitno planirala.
Gornji sprat uredila je za sebe.
Prizemlje je pretvorila u mali prostor za radionice, druženja i djecu iz sela.
A podrum?
Ostao je gotovo isti.
Plava vrata su restaurirana, ali nijedna crta niti ime nisu prefarbani.
Na prvu godišnjicu njihovog ponovnog susreta Ilija je donio olovku.
Na unutrašnjoj strani vrata, ispod posljednjeg zapisa iz 1974, napisali su novi datum.
Ovoga puta ispod njega stajalo je:
„Vratili smo se.“
Tamara je kasnije često govorila da je mislila da je za 12.000 eura kupila staru kuću kojoj treba novi život.
Tek kasnije je shvatila da je zapravo kupila kuću koja je 52 godine čekala da joj se vrati stari.