MOJ MUŽ JE SVAKOG ČETVRTKA POSLIJE POSLA KUPOVAO DVIJE VEČERE I GOVORIO DA OSTAJE DUŽE U KANCELARIJI: Nakon 18 godina braka prvi put sam posumnjala da postoji druga žena. Jednog četvrtka sam ga pratila. Nije otišao u hotel niti u tuđi stan. Zaustavio se ispred doma za stare. Ušla sam za njim, a žena na recepciji me je pogledala i rekla: „Vi sigurno ne znate ko ga ovdje čeka.“
Nikola i ja bili smo zajedno gotovo dvadeset godina.
Nikada nisam bila žena koja provjerava telefon svog muža niti sam ga ispitivala gdje je proveo svaki minut.
Ali posljednjih šest mjeseci nešto se promijenilo.
Svakog četvrtka dolazio bi kući oko deset naveče.
Govorio je da firma ima novi projekat.
Jedne večeri pronašla sam u njegovom automobilu račun iz restorana.
Dvije večere.
Račun je bio iz prošlog četvrtka u 18:42.
U vrijeme kada je navodno bio u kancelariji.
Nisam ništa rekla.
Sljedećeg četvrtka čekala sam ga ispred firme.
Izašao je nekoliko minuta poslije šest, sjeo u automobil i otišao do istog restorana.
Izašao je noseći dvije zapakovane večere.
Srce mi je lupalo dok sam ga pratila.
Dvadesetak minuta kasnije zaustavio se ispred doma za stare.
Sačekala sam da uđe, a zatim krenula za njim.
Na recepciji sam pitala za Nikolu.
Žena me je odmjerila.
„Vi ste njegova supruga?“
„Jesam.“
Njen izraz lica se promijenio.
„Onda vi sigurno ne znate ko ga ovdje čeka.“
Pomislila sam da ću se srušiti.
Pokazala mi je hodnik.
Na kraju je Nikola ulazio u sobu broj 17.
Vrata su ostala malo otvorena.
Prišla sam i pogledala unutra.
Za stolom je sjedila starija žena.
Nikola je raspakovao hranu, stavio tanjir ispred nje i poljubio je u čelo.
Nikada je ranije nisam vidjela.
Zakoračila sam unutra.
Nikola se ukočio.
„Ana?“
„Ko je ona?“
Starica me je pogledala.
A onda izgovorila ime moje pokojne majke.
Zaledila sam se.
„Odakle poznajete moju majku?“
Žena je počela plakati.
Zvala se Vera.
Prije više od trideset godina ona i moja majka radile su zajedno u fabrici.
Kada sam imala četiri godine, teško sam se razboljela. Mojim roditeljima je hitno bio potreban novac za liječenje u drugom gradu.
Nisu ga imali.
Vera je tada prodala zlatni nakit koji je naslijedila od svoje majke i dala sav novac mojim roditeljima.
Nikada nije tražila da joj ga vrate.
Ja za to nisam znala.
„Kako si ti saznao?“ pitala sam Nikolu.
Prije godinu dana pronašao je među stvarima moje majke staro pismo.
U njemu je zahvaljivala Veri i napisala njenu adresu.
Nikola ju je pronašao.
Živjela je sama, bez djece i bliže porodice.
Kada se njeno zdravlje pogoršalo i preselila se u dom, počeo ju je posjećivati.
„Zašto mi nisi rekao?“
Nikola je spustio pogled.
„Htio sam. Ali kada sam prvi put došao, Vera me zamolila da ti ništa ne govorim.“
Starica me uhvatila za ruku.
„Tvoja majka mi je obećala da ti nikada neće reći. Nisam ti pomogla da bi mi jednog dana vraćala dug.“
Tada sam primijetila fotografiju na njenom noćnom ormariću.
Na njoj sam bila ja kao djevojčica, u majčinom naručju.
Na poleđini je pisalo:
„Vero, zahvaljujući tebi moja djevojčica danas ide kući.“
Sjela sam pored nje i zaplakala.
Te večeri dvije kupljene večere ostale su gotovo netaknute.
Nas troje smo pričali do kasno.
Od sljedećeg četvrtka Nikola više nije išao sam.
Počela sam odlaziti s njim.
Vera je živjela još dvije godine.
Posljednji rođendan proslavila je u našem domu.
Kada je umrla, među njenim stvarima pronašla sam malu kutiju.
U njoj nije bilo nakita.
Samo fotografije naših zajedničkih četvrtaka.
Na posljednjoj je napisala:
„Najljepše kod dobrote je što ponekad pronađe put nazad do nas, čak i kada je nikada nismo čekali.“