POZVALA SAM MAJSTORA JER MI JE SVAKU NOĆ NEŠTO GREBALO PO ZIDU SPAVAĆE SOBE, A ON JE POSLIJE DESET MINUTA REKAO: „OVO NIJE KVAR.“ Skinuo je jednu staru zidnu dasku i pronašao uzak prolaz za koji nisam znala da postoji. Na podu je bila prašina, ali kroz nju su se jasno vidjeli svježi otisci cipela koji su vodili prema mom stanu.
Stan sam kupila šest mjeseci ranije.
Nalazio se na posljednjem spratu stare zgrade i bio je znatno jeftiniji od ostalih koje sam gledala.
Agent mi je rekao da je razlog jednostavan — trebalo ga je renovirati.
Prvih nekoliko mjeseci sve je bilo normalno.
A onda je počelo grebanje.
Uvijek između dva i tri ujutro.
Prvo bih čula nekoliko tihih udaraca.
Zatim nešto poput povlačenja po zidu iza kreveta.
Mislila sam da su miševi.
Majstor kojeg sam pozvala zvao se Milan.
Pregledao je zid, instalacije i ventilaciju.
Onda je primijetio da jedna drvena obloga zvuči šuplje.
Skinuo ju je.
Iza nje nije bio zid.
Bio je uzak prolaz.
„Stare zgrade ponekad imaju servisne hodnike“, rekao je.
Upalio je lampu na telefonu.
Tada smo vidjeli otiske.
Neko je nedavno bio unutra.
Pozvali smo upravnika zgrade.
Tvrdio je da prvi put čuje za prolaz.
Policija je došla ubrzo nakon toga.
Hodnik je vodio iza nekoliko stanova i završavao kod malih metalnih vrata na tavanu.
Brava nije bila razvaljena.
Neko je imao ključ.
Počeli su ispitivati stanare.
Ništa nije nedostajalo iz mog stana.
Nije bilo znakova da je iko ulazio u sobe.
Zbog toga je cijela stvar bila još čudnija.
Sljedećeg dana starija komšinica sa trećeg sprata pokucala je na moja vrata.
Zvala se Olga.
„Čula sam šta ste pronašli“, rekla je.
Kada sam spomenula metalna vrata, lice joj se promijenilo.
„Ta vrata još postoje?“
Olga je živjela u zgradi više od pedeset godina.
Objasnila je da prolaz nikada nije služio majstorima.
Prije mnogo godina na tavanu je živio domar.
Kroz hodnik je mogao doći do cijevi i dimnjaka bez ulaska u stanove.
Ali domar je umro prije gotovo dvadeset godina.
„Je li imao porodicu?“ pitala sam.
„Sina.“
Policija ga je pronašla dva dana kasnije.
Zvao se Predrag i živio je nekoliko kilometara dalje.
Priznao je da je nekoliko puta ulazio u zgradu.
Ali razlog nije bio ono što smo očekivali.
Kada je bio dijete, njegov otac napravio mu je malo skrovište unutar prolaza.
Tu je držao igračke, stripove i stvari koje nije želio dijeliti sa starijom braćom.
Poslije očeve smrti porodica se odselila.
Predrag se nikada nije vratio.
Sve do prije nekoliko mjeseci.
Njegova majka je teško oboljela i prije smrti tražila je od njega jednu stvar.
Staru limenu kutiju.
U njoj su bile porodične fotografije i jedini snimak njegovog oca koji su imali.
Predrag se sjetio da ju je kao dječak sakrio u prolazu.
„Zašto niste jednostavno pozvonili?“ pitala sam ga kada smo se sreli.
Bilo ga je sramota priznati.
Prvi put je došao samo da provjeri postoji li prolaz.
Kasnije je noću ulazio kroz tavanska vrata i pokušavao pronaći skrovište.
Nije znao da se zvuk kroz drvene obloge čuje u mojoj sobi.
Policija ga nije pronašla zbog otisaka.
Pronašli su ga zahvaljujući nečemu mnogo jednostavnijem.
Na tavanu je ispustio račun iz prodavnice na kojem je bilo njegovo ime.
Dozvolili su mu da uz prisustvo upravnika još jednom pregleda prolaz.
Milan je pomjerio nekoliko starih dasaka.
Iza njih se nalazila mala udubina.
U njoj — zahrđala limena kutija.
Predrag ju je otvorio pred nama.
Fotografije su još bile unutra.
Ali i nešto što je potpuno zaboravio.
Mali kasetofon.
Na jednoj kaseti njegov otac je snimio poruku djeci za Novu godinu.
Predrag je sjedio na podu mog stana i plakao dok ju je slušao prvi put nakon više od trideset godina.
Prolaz je nekoliko dana kasnije propisno zatvoren.
Od tada više ništa ne grebe iza mog zida.
A prije nego što je otišao, Predrag mi je rekao:
„Vi ste mjesecima mislili da neko pokušava ući u vaš dom. A ja sam zapravo samo pokušavao još jednom pronaći svoj.“