SVAKOG JUTRA U 7:10 ISTI TAKSISTA JE STAO ISPRED MOJE ZGRADE, IAKO GA NIKADA NISAM ZVALA: Prvih dana sam mislila da čeka nekog od komšija. Ali uvijek bi otišao čim bih ja krenula na posao. Jednog jutra sam mu prišla i pitala koga čeka. Pogledao me kroz prozor i rekao: „Vas. Obećao sam jednoj osobi da ću biti ovdje svakog jutra dok ne primijetite.“
Sve je počelo početkom oktobra.
Živjela sam sama i svakog jutra u isto vrijeme išla pješice do autobuske stanice.
Jednog ponedjeljka primijetila sam bijeli taksi ispred ulaza.
Nisam obraćala pažnju.
Ali bio je tu i sutradan.
I prekosutra.
Vozač bi sjedio unutra, pio kafu i gledao prema ulazu.
Čim bih prošla pored njega i skrenula prema stanici, nekoliko trenutaka kasnije bi otišao.
Poslije dvije sedmice postalo mi je neprijatno.
Jednog jutra prišla sam automobilu.
„Izvinite, čekate li nekoga iz ove zgrade?“
Vozač je spustio prozor.
Imao je možda šezdeset godina.
„Vas.“
Odmakla sam se.
„Mene?“
„Nemojte se plašiti. Ne morate ući.“
„Ko ste vi?“
Tada je iz pretinca izvadio mali crni rokovnik.
„Obećao sam jednoj osobi da ću biti ovdje svakog jutra dok ne primijetite.“
Nisam razumjela ni riječ.
Pitala sam kome je to obećao.
Umjesto odgovora pokazao mi je posljednju stranicu rokovnika.
Na njoj je bilo napisano moje ime.
I broj autobusa kojim sam svakog jutra išla na posao.
Rukopis nisam prepoznala.
Vozač se zvao Dragan.
Objasnio mi je da je prije otprilike mjesec dana vozio stariju gospođu do bolnice.
Tokom vožnje žena mu je pokazala moju fotografiju.
„Rekla je da ste joj veoma važni.“
Pomislila sam na tetke, komšinice, bivše koleginice.
Niko mi nije padao na pamet.
„Kako se zvala?“
„Milena.“
Ime mi ništa nije značilo.
Dragan je nastavio.
Milena ga je zamolila da narednih mjesec dana svakog jutra u 7:10 bude ispred moje zgrade.
Platila mu je unaprijed.
„Ali zašto?“
„Rekla je da ćete razumjeti kada sjednete u auto.“
Nisam željela.
Ali radoznalost je pobijedila.
Sjela sam na zadnje sjedište.
„Gdje idemo?“
Dragan je uključio taksimetar, nasmijao se i odmah ga ponovo ugasio.
„Do autobuske stanice.“
Bila je udaljena svega šest minuta vožnje.
Kada smo stigli, pokazao je prema staroj pekari preko puta.
„Milena je radila tamo.“
Tada sam se sjetila.
Kao studentica sam svakog jutra čekala autobus upravo na tom mjestu.
U pekari je radila starija žena.
Nikada nisam znala kako se zove.
Ali godinama mi je, kada bih došla prerano, dopuštala da čekam unutra po hladnoći.
Ponekad bi mi dala kiflu i govorila:
„Ostala od juče, svakako ćemo je baciti.“
Tek sada sam shvatila da je uvijek bila svježa.
„Ali zašto bi poslije toliko godina tražila mene?“
Dragan je otvorio gepek.
Unutra nije bilo ničega osim male kartonske kutije.
Pružio mi ju je.
U kutiji je bio stari ženski sat i fotografija.
Na fotografiji sam bila ja, sa dvadesetak godina, kako stojim na autobuskoj stanici.
Pored mene je bila Milena.
Fotografije se uopšte nisam sjećala.
Ispod nje je bila cedulja:
„Onog jutra kada su me napali, ti nisi nastavila svojim putem.“
Odjednom mi se vratilo sjećanje.
Jednog zimskog jutra vidjela sam čovjeka kako viče na radnicu pekare i pokušava joj oteti torbu.
Počela sam dozivati prolaznike i pozvala policiju.
Čovjek je pobjegao.
Za mene je to bio događaj koji sam godinama gotovo potpuno zaboravila.
Za Milenu očigledno nije.
Dragan mi je rekao da se teško razboljela.
Nije imala djece.
Prije odlaska u bolnicu napravila je spisak nekoliko ljudi kojima je željela zahvaliti za stvari koje oni vjerovatno više ni ne pamte.
Ja sam bila jedna od njih.
„Je li još u bolnici?“ pitala sam.
Dragan je spustio pogled.
Umrla je četiri dana ranije.
Nikada nisam stigla da joj kažem da se sjećam.
Ali priča tu nije završila.
Sat iz kutije nisam željela zadržati.
Od Dragana sam saznala da je Milena posljednjih godina volontirala u dnevnom centru za starije osobe.
Odnijela sam sat tamo.
Na zidu sam ugledala fotografiju Milene okružene ljudima.
Od tada tamo odlazim nekoliko puta mjesečno.
A Dragan?
Više ne stoji ispred moje zgrade svakog jutra.
Ali prvog ponedjeljka svakog mjeseca pojavi se u 7:10.
Spusti prozor i pita:
„Hoćemo li danas autobusom ili taksijem?“
I svaki put se nasmijem.
Jer me jedna žena koju sam skoro zaboravila podsjetila na nešto važno:
Nekome možete biti samo prolaznik kojeg se jedva sjećate, a ipak predstavljati trenutak dobrote koji je ta osoba pamtila cijeli život.