MOJ OTAC JE 31 GODINU SVAKOG 9. MARTA KUPOVAO DJEČJU KNJIGU I OSTAVLJAO JE NA ISTOJ KLUPI U PARKU: Nikada nije čekao da vidi ko će je uzeti. Kada bih ga pitala zašto to radi, govorio je: „Prva je pripadala dječaku kojem nisam stigao da je vratim.“ Poslije njegove smrti odlučila sam odnijeti posljednju knjigu umjesto njega. Čim sam je spustila na klupu, prišao mi je stariji čovjek i rekao: „Vi ste njegova kćerka, zar ne? Trideset jednu godinu uzimam ove knjige. Ali vaš otac nikada nije saznao kome ih zapravo ostavlja.“
Čovjek se zvao Branko.
U rukama je držao prvu knjigu koju je moj otac ostavio prije 31 godinu.
Bila je pohabana, ali pažljivo sačuvana.
„Zašto ste ih uzimali?“
Branko nije odmah odgovorio.
Pitao me znam li šta se dogodilo 9. marta prije 31 godinu.
Nisam znala.
Tada mi je ispričao.
Moj otac je kao mladić radio u maloj knjižari.
Jednog popodneva primijetio je dječaka koji je gotovo svakog dana dolazio i satima čitao.
Nikada ništa nije kupovao.
Zvao se Marko i imao je deset godina.
Jednog dana uzeo je knjigu i sakrio je ispod jakne.
Otac ga je vidio.
Nije pozvao policiju.
Samo ga je zaustavio ispred vrata.
Dječak je počeo plakati.
Priznao je da mu je majka umrla, da otac nema novca i da je sljedećeg dana njegov rođendan.
Knjigu je želio kao jedini poklon.
Moj otac mu ju je dao.
Rekao mu je:
„Vrati je kada je pročitaš, pa ću ti dati drugu.“
Marko se nikada nije vratio.
Nekoliko dana kasnije otac je saznao da se njegova porodica iznenada odselila.
Godinama nije znao šta se dogodilo.
Na prvi Markov rođendan nakon toga kupio je novu dječju knjigu.
Ostavio ju je na klupi u parku gdje je dječaka često viđao.
Isto je ponavljao svakog 9. marta.
„Ali kakve veze vi imate s Markom?“
Branko je spustio pogled.
„Bio sam njegov otac.“
Ostala sam zatečena.
„Zašto mu onda niste rekli da uzimate knjige?“
Branko je sjeo.
Njegov sin nije nestao zato što su se samo preselili.
Nekoliko dana nakon susreta u knjižari Marko se teško razbolio.
Porodica je otišla u drugi grad zbog liječenja.
Dječak se nikada nije vratio kući.
Umro je nekoliko mjeseci kasnije.
Prije smrti stalno je govorio o prodavaču iz knjižare koji mu je poklonio knjigu.
Molio je oca da je jednog dana vrati.
Branko nije mogao.
Godinama nije imao snage vratiti se.
A onda je slučajno, na Markov rođendan, prošao kroz stari park.
Na klupi je pronašao knjigu.
Na prvoj stranici bilo je napisano:
„Za Marka. Dok se ne vratiš po prvu.“
Branko ju je uzeo.
Sljedeće godine došao je ponovo.
Na klupi je bila nova knjiga.
I opet naredne.
„Zašto niste prišli mom ocu?“
„Prve godine nisam mogao.“
„A poslije?“
Branko se tužno nasmiješio.
„Poslije sam vidio šta radi s knjigama koje niko ne uzme.“
Otac bi ih sljedećeg jutra pokupio i odnio u dječje odjeljenje lokalne bolnice.
Branko je tada odlučio nešto.
Svake godine uzimao bi knjigu sa klupe.
Pročitao bi je.
A zatim kupio deset novih primjeraka i anonimno ih poslao dječjoj bolnici.
Moj otac nikada nije znao.
Jedna knjiga godišnje pretvorila se u stotine.
„Zašto ste danas konačno prišli?“
Branko je pogledao knjigu koju sam donijela.
„Jer njega nema, a nisam želio da vi nastavite čekati dječaka koji se ne može vratiti.“
Iz torbe je izvadio malu, veoma staru knjigu.
Bila je to ona koju je Marko uzeo iz knjižare.
Na posljednjoj stranici dječjim rukopisom stajalo je:
„Čika Petru — završio sam. Bila je odlična. Sljedeći put hoću neku o svemiru.“
Otac tu poruku nikada nije pročitao.
Sjela sam na klupu i dugo držala knjigu.
Pitala sam Branka šta da radimo s onom koju sam upravo donijela.
Rekao je:
„Isto što su njih dvojica radila 31 godinu.“
Ostavili smo je na klupi.
Ali ovog puta nismo napisali Markovo ime.
Na prvoj stranici napisali smo:
„Za onoga ko danas nema svoju knjigu. Kada je pročitaš, ostavi je ovdje za nekog drugog.“
Kada smo se nakon sat vremena okrenuli, knjige više nije bilo.