„DOK SAM PLAĆALA NAMIRNICE, KASIRKA JE POGLEDALA MOJU KARTICU I TIHO REKLA: ‘NEMOJTE IĆI KUĆI. ČOVJEK IZA VAS JE JUTROS BIO OVDJE I POKAZIVAO VAŠU FOTOGRAFIJU.’“
Sonja je pomislila da je pogrešno čula.
„Molim?“
Kasirka nije podigla pogled.
Nastavila je provlačiti namirnice kao da razgovaraju o cijeni hljeba.
„Nemojte se okretati.“
Sonja je osjetila kako joj srce ubrzava.
Iza nje je stajao muškarac u tamnoj jakni sa jednom flašom vode u ruci.
„Ko je on?“
„Ne znam“, šapnula je kasirka. „Ali jutros je pitao radim li često u ovoj smjeni. Onda mi je pokazao vašu fotografiju.“
„Moju fotografiju?“
„Da.“
Sonja nije razumjela.
Imala je 39 godina, radila u računovodstvu i živjela sama. Nije imala bivšeg partnera koji bi je pratio, dugove niti bilo kakav razlog da je nepoznat čovjek traži.
Kasirka joj je vratila karticu.
„Idite do pulta za informacije. Reći ću kolegi da pozove obezbjeđenje.“
Sonja je uzela kese.
Nije se okrenula.
Kada je stigla do pulta, pogledala je prema kasi.
Muškarca više nije bilo.
Obezbjeđenje je pregledalo kamere.
Na snimku se vidjelo da je izašao kroz drugi izlaz čim je Sonja napustila red.
Ali kasirka je bila u pravu.
Na jutarnjem snimku isti muškarac stajao je pored njene kase.
Iz džepa je izvadio telefon i nešto joj pokazao.
Kasirka je potvrdila:
„To je bila vaša fotografija.“
„Kakva fotografija?“
„Sjedili ste negdje napolju. Imali ste crveni kaput.“
Sonja se ukočila.
Imala je crveni kaput.
Ali nije ga nosila skoro dvije godine.
„Šta je pitao?“
„Da li vas poznajem i dolazite li često.“
Sonja je pozvala policiju.
Dali su joj savjet da ne ide direktno kući dok ne provjere situaciju.
Nazvala je brata Marka.
„Mogu li večeras kod vas?“
„Naravno. Šta se dogodilo?“
„Objasniću ti.“
Marko je došao po nju.
Čim mu je opisala muškarca, prestao je govoriti.
„Šta je?“
„Ništa.“
„Marko.“
„Ne znam.“
Sonja je odmah shvatila da laže.
„Poznaješ ga?“
„Možda.“
„Ko je?“
Marko je parkirao automobil.
„Prije nego što ti kažem, moraš znati da mama nije htjela da saznaš.“
Njihova majka umrla je prije osam mjeseci.
„Šta nisam trebala saznati?“
Marko je otvorio pretinac ispred suvozačkog mjesta i izvadio staru kovertu.
Na njoj je bilo Sonjino ime.
„Ovo sam pronašao među maminim dokumentima.“
Unutra je bio ugovor.
Prije četrdeset godina njihova majka je zajedno sa još jednom ženom kupila malu parcelu na periferiji grada.
Sonja nikada nije čula za nju.
„Kakve to veze ima sa čovjekom iz prodavnice?“
„Ta druga žena je umrla prošle godine.“
Imala je sina.
Zvao se Aleksandar.
Marko je pokazao fotografiju sa interneta.
Bio je to muškarac iz prodavnice.
Sonja je osjetila olakšanje i ljutnju istovremeno.
„Znači traži me zbog zemlje? Zašto mi jednostavno nije pozvonio na vrata?“
„Zato što ne zna gdje živiš.“
„Onda kako ima moju fotografiju?“
Marko je ćutao.
Fotografiju mu je dala njihova majka.
I to samo nekoliko sedmica prije smrti.
Sonja više ništa nije razumjela.
„Mama je razgovarala s njim?“
„Da.“
Parcela koja je decenijama vrijedila gotovo ništa sada se nalazila na području gdje je planirana velika gradnja.
Investitor je vlasnicima ponudio 240.000 eura.
Polovina je pripadala porodici Aleksandra.
Druga polovina Sonjinoj majci.
Ali prije smrti majka je svoj dio prepisala samo jednoj osobi.
Sonja je automatski pomislila da je to ona.
Nije bila.
Prepisala ga je Marku.
Sonja ga je pogledala.
„Zašto?“
„Zato što sam je ja nagovorio.“
U automobilu je nastala tišina.
Marko je spustio glavu.
Godinama je imao finansijskih problema koje je skrivao od porodice.
Kada je saznao koliko zemljište vrijedi, ubijedio je majku da je najbolje da sve prepiše njemu jer će on „riješiti papirologiju“.
Majka je pristala.
Ali pred kraj života počela je sumnjati da je pogriješila.
Kontaktirala je Aleksandra.
Dala mu Sonjinu fotografiju i zamolila ga da je pronađe ako Marko pokuša prodati zemlju bez njenog znanja.
„Znači taj čovjek me nije pratio?“
„Ne.“
„Pokušavao je da me pronađe jer mu je mama rekla?“
„Da.“
Sonja je dugo gledala brata.
„A ti si planirao uzeti 120.000 eura i ništa mi ne reći?“
Marko nije pokušao da se opravda.
„Jesam.“
Sjutradan su se sastali sa Aleksandrom.
Čovjek iz prodavnice bio je jednako zbunjen kao Sonja.
„Nisam znao kako da vas pronađem. Vaša majka mi je dala samo fotografiju, ime i rekla da često kupujete u toj prodavnici.“
„Mogli ste kasirki ostaviti broj.“
Aleksandar se nasmijao.
„Da. Tek sada shvatam koliko sam izgledao sumnjivo.“
Situacija sa zemljištem bila je komplikovanija nego što je Marko mislio.
Majčin ugovor o poklonu sadržao je odredbu zbog koje prodaja nije mogla biti završena bez rješavanja dodatnih vlasničkih pitanja.
Sonja nije automatski imala pravo na polovinu bratovog dijela.
Ali Marko je uradio nešto što nije očekivala.
Odustao je od prodaje dok ne naprave novi dogovor.
„Zašto?“
„Jer sam skoro izgubio sestru zbog zemlje za koju do prošlog mjeseca nisam ni znao gdje se nalazi.“
Na kraju su, uz advokata, riješili vlasništvo i dogovorili podjelu novca.
Sonja nije odmah oprostila bratu.
Trebali su mjeseci.
Jednog dana ponovo je ušla u istu prodavnicu.
Kasirka ju je prepoznala.
„Je li sve bilo u redu sa onim čovjekom?“
Sonja se nasmijala.
„Jeste. Nije bio opasan.“
„Dobro je.“
Sonja je pružila karticu.
Kasirka ju je pogledala.
„A čovjek iza vas?“
Sonja se ukočila.
Polako je pogledala iza sebe.
Stajao je Marko sa kesom čipsa.
„Ovog poznajem“, rekla je.
Zatim se nasmijala.
„Ali iskreno, s njim sam imala mnogo više problema.“