„MOJ SIN JE ŠEST MJESECI SVAKOG PETKA IZ KUĆE NOSIO JEDNU STOLICU. MISLILA SAM DA JE NOSI U ŠKOLU ZA NEKI PROJEKAT. ONDA SAM JEDNOG DANA OTIŠLA ZA NJIM I VIDJELA DA JE OSTAVLJA ISPRED ISTE ZGRADE.“
Moj šesnaestogodišnji sin svakog petka iz kuće je nosio jednu staru stolicu.
Govorio je da mu treba za školski projekat.
Jednog dana krenula sam za njim.
Odnio ju je do zgrade na drugom kraju grada i ostavio ispred ulaza.
Već sam htjela prići kada su se vrata otvorila.
Izašao je stariji čovjek, sjeo na stolicu i zagrlio mog sina.
A onda sam čula:
„Nikola, jesi li siguran da tvoja majka još uvijek ne zna ko sam ja?“
Sakrila sam se iza parkiranog automobila.
Nisam poznavala čovjeka.
Ali očigledno je on znao za mene.
Sačekala sam da Nikola ode.
Zatim sam prišla.
„Izvinite.“
Čovjek me je pogledao i odmah shvatio.
„Vi ste Nikolina majka.“
„A vi ste?“
Zvao se Dušan.
Živio je sam na četvrtom spratu zgrade bez lifta.
Prije godinu dana doživio je moždani udar. Oporavio se dovoljno da može hodati, ali mu je svakih nekoliko desetina metara trebalo mjesto da sjedne.
„Kakve veze moj sin ima sa vama?“
Dušan je pokazao prema stolici.
„On mi ih donosi.“
Tek tada sam shvatila.
Nikola nije šest mjeseci nosio istu stolicu.
Svake sedmice nosio je drugu.
Na putu od Dušanove zgrade do prodavnice postavio ih je pet.
Jednu kod ulaza.
Drugu pored male ograde.
Treću ispod drveta.
Još dvije dalje niz ulicu.
Tako je Dušan ponovo mogao sam otići po hljeb i namirnice.
„Ali kako ste se upoznali?“
Dušan se nasmijao.
„Tu priča postaje zanimljiva.“
Prije nekoliko mjeseci Nikola je čekao autobus kada je vidio Dušana kako pokušava doći do klupe.
Pomogao mu je.
U razgovoru su shvatili da Dušan poznaje našu porodicu.
Tačnije — mog pokojnog muža.
Nikolin otac, Dejan, umro je kada je Nikola imao samo pet godina.
„Odakle ste poznavali Dejana?“
Dušan je ušao u stan i vratio se sa starom fotografijom.
Na njoj su bili on i moj muž kao mladići.
Radili su zajedno u fabrici.
Dejan mi nikada nije pričao mnogo o tom periodu.
Dušan jeste.
Kada se Nikola rodio, Dejan je svima na poslu danima pokazivao njegovu fotografiju.
„Bio je nepodnošljiv“, rekao je Dušan kroz smijeh. „Kao da niko prije njega nije dobio dijete.“
To je zvučalo baš kao Dejan.
Nikola je zato počeo dolaziti.
U početku zbog Dušana.
Kasnije i zbog priča o ocu kojih se sam nije mogao sjećati.
„Zašto je to krio od mene?“
Dušan se uozbiljio.
„Zato što je mislio da će vas rastužiti.“
Te večeri sam čekala sina u kuhinji.
„Kako napreduje školski projekat sa stolicama?“
Nikola se ukočio.
„Dobro.“
„Koliko još stolica profesor traži? Jer ovim tempom ćemo uskoro jesti stojeći.“
Pocrvenio je.
„Bila si tamo?“
Klimnula sam.
Onda mi je ispričao sve.
„Mama, nisam htio da misliš da pokušavam zamijeniti tatu nekim drugim.“
Ta rečenica me je slomila.
„Nikola, niko ne može zamijeniti tvog tatu.“
„Znam.“
„Ali neko ti može ispričati kakav je bio prije nego što je postao tvoj tata.“
Sljedećeg petka išla sam sa njim.
Donijeli smo još jednu stolicu.
Dušan ju je pogledao.
„Ova je za šta? Već mogu do prodavnice.“
Pokazala sam prema malom parku malo dalje.
„Za sljedeću sedmicu.“
„A gdje onda idem?“
Nikola se nasmijao.
„Do pekare.“
Dušan je odmahnuo glavom.
„Ako ovako nastavite, do zime ću pješke stići do drugog grada.“
Za nekoliko mjeseci komšije su primijetile stolice.
Neko ih je prefarbao.
Neko dodao još dvije.
Vlasnik obližnje prodavnice postavio je pravu klupu.
Jednog petka zatekli smo Dušana kako sjedi na njoj sa još trojicom starijih ljudi.
Pogledao je Nikolu i rekao:
„Vidi šta si napravio. Sad nemam gdje sam da sjedim.“
Nikola se nasmijao.
„Nema veze. Imam kući još četiri stolice.“