„MOJ DJEDA JE SVAKOG 3. U MJESECU ODLAZIO U ISTU APOTEKU I PLAĆAO NEČIJE LIJEKOVE. MISLILI SMO DA SU NJEGOVI. POSLIJE NJEGOVE SMRTI APOTEKARKA ME JE ZAUSTAVILA I REKLA: ‘OVOG MJESECA OSTALE SU NEPLAĆENE TRI KUTIJE. ŽENA KOJA DOLAZI PO NJIH NE ZNA DA JE VAŠ DJEDA UMRO.’“
Moj djeda je svakog 3. u mjesecu odlazio u istu apoteku.
Mislila sam da kupuje svoje lijekove.
Poslije njegove smrti apotekarka me je zaustavila.
„Ovog mjeseca ostale su neplaćene tri kutije.“
„Čije?“
Pogledala me i rekla:
„Žene kojoj ih je vaš djeda plaćao skoro osam godina. Ona još ne zna da je umro.“
Nisam imala pojma o čemu govori.
„Kako se zove ta žena?“
„Danica.“
Ime mi nije značilo ništa.
Apotekarka je pogledala na sat.
„Ako sačekate desetak minuta, upoznaćete je.“
Ostala sam.
Tačno u devet u apoteku je ušla sitna starija žena.
Nosila je platnenu torbu i uredno složen spisak.
Prišla je pultu.
„Dobro jutro. Je li Petar već bio?“
Apotekarka je pogledala mene.
Znala sam da ja moram reći.
„Petar je bio moj djeda.“
Žena se nasmiješila.
„Onda ste vi Jelena. Stalno je pričao o vama.“
„Djeda je umro prošle sedmice.“
Danica se uhvatila za pult.
„Petar?“
Klimnula sam.
Dugo nije rekla ništa.
Onda je samo sjela na malu stolicu pored zida.
Apotekarka joj je donijela vodu.
Kada se malo smirila, sjela sam pored nje.
„Kako ste poznavali mog djeda?“
Danica me je pogledala zbunjeno.
„Zar vam nikada nije rekao?“
Naravno da nije.
Sve je počelo prije skoro osam godina.
Danica je tada brinula o svom mužu Miloradu.
Njegova penzija bila je mala.
Njena još manja.
Jednog dana u apoteci joj je nedostajalo nešto novca za ono što je trebala kupiti.
Počela je vraćati jednu kutiju.
Djeda je stajao iza nje.
„Koliko nedostaje?“
Danica ga je odmah odbila.
„Ništa, uzeću sljedećeg mjeseca.“
Djeda je spustio novac na pult.
„Onda mi vratite sljedećeg mjeseca.“
Danica je pristala.
Sljedećeg mjeseca došla je da mu vrati.
Petar nije htio uzeti.
Posvađali su se usred apoteke.
Apotekarka se nasmijala dok je pričala:
„Mislila sam da ću morati zvati policiju zbog dvadeset eura.“
Na kraju je djeda predložio dogovor.
On će tog mjeseca pomoći njoj.
A ona, kada bude mogla, pomoći će nekome drugom.
„I tu je trebalo završiti“, rekla je Danica.
Ali nije.
Nekoliko mjeseci kasnije Milorad je umro.
Danica je ostala sama.
Djeda je nastavio dolaziti svakog trećeg.
Nije joj davao novac.
Samo bi unaprijed platio ono što joj je trebalo iz apoteke.
„Zašto baš trećeg?“
„Tada mi stiže penzija.“
„Ali ako vam tada stiže penzija, zašto je on plaćao?“
Danica se nasmijala.
„Isto sam ga pitala.“
Djedin odgovor bio je jednostavan:
„Da ti penzija barem jedan dan izgleda veća.“
To je toliko ličilo na njega da sam se i nasmijala i zaplakala.
„Ali osam godina je mnogo.“
„Nije svih osam plaćao samo meni.“
Tu je priča postala još čudnija.
Nakon dvije godine Danica je počela ostavljati po pet ili deset eura kod apotekarke.
„Za sljedećeg kome zafali.“
Djeda je saznao.
Počeo je dodavati isto.
Apotekarka je napravila malu kovertu ispod pulta.
Bez imena.
Bez reklame.
Kad bi nekom starijem čovjeku nedostajalo nekoliko eura, uzeli bi iz nje.
„Koliko ljudi zna za to?“
„Vrlo malo“, rekla je apotekarka.
„A koliko ste ljudi pomogli?“
Slegnula je ramenima.
„To nisam brojala.“
Danica je otvorila torbu.
Izvadila malu kovertu.
„Ovo sam danas donijela Petru.“
Unutra je bilo 50 eura.
„Zašto?“
„Prošlog mjeseca sam dobila nešto novca od prodaje stare zemlje. Rekla sam mu da ću konačno ja platiti ovaj mjesec.“
Djeda joj je odgovorio:
„Vidjećemo ko će prvi stići u apoteku.“
Danica se nasmijala kroz suze.
„Prvi put sam ga pobijedila.“
Pogledala sam tri kutije na pultu.
Platila sam ih.
Danica je odmah počela protestovati.
„Ne.“
„Zašto?“
„Jer nisam došla da zamijenim djeda.“
„Onda nemojte.“
Pružila mi je svojih 50 eura.
„Stavite ovo u kovertu.“
Tako smo i uradile.
Mislila sam da je priča završena.
Mjesec dana kasnije, trećeg, ponovo sam otišla u apoteku.
Ne znam ni sama zašto.
Danica je već bila tamo.
„Kasniš“, rekla mi je.
„Nisam ni rekla da ću doći.“
„Ni Petar nikada nije govorio.“
Spustila je deset eura u kovertu.
Ja sam dodala deset.
Apotekarka je odmahnula glavom.
„Sad imam dvije tvrdoglave umjesto jednog.“
Tada je ušao stariji čovjek.
Prišao je pultu, predao recept i počeo brojati sitniš.
Nedostajala su mu četiri eura.
„Uzeću samo ovo dvoje“, rekao je.
Apotekarka je pogledala Danicu.
Danica mene.
Niko nije ništa rekao.
Apotekarka je izvadila četiri eura iz koverte.
Čovjek je zbunjeno pitao:
„Ko je platio ostatak?“
Danica je odgovorila prije mene:
„Jedan čovjek koji danas nije mogao doći.“
Čovjek je zahvalio i otišao.
Pogledala sam je.
„Djeda bi se naljutio da čuje da mu pripisujete naše pare.“
Danica se nasmijala.
„Neka dođe da se žali.“
Od tada svakog trećeg u mjesecu svratim u tu apoteku.
Ponekad ostavim deset eura.
Ponekad ništa.
Nema pravila.
Jedino pravilo je da se ne zapisuje ko je dao, niti ko je uzeo.
A na koverti ispod pulta danas stoje samo dvije riječi.
Apotekarka ih je napisala nakon djedine smrti:
„PETROV KUSUR.“
Danica se bunila da naziv nema smisla.
Ja nisam dozvolila da ga promijene.
Jer moj djeda je prije osam godina ostavio nekoliko eura kusura nepoznatoj ženi.
I izgleda da taj kusur još uvijek nije potrošen.