„MOJA BAKA JE SVAKOG UTORKA KUPOVALA JEDNU DJEČJU KNJIGU, IAKO U PORODICI GODINAMA NIJE BILO MALE DJECE. NAKON NJENE SMRTI PRONAŠLA SAM RAČUNE ZA VIŠE OD 300 KNJIGA — SVE SU BILE POSLATE NA ISTU ADRESU.“
Moja baka je svakog utorka kupovala jednu dječju knjigu.
Nikada nisam znala kome.
Nakon njene smrti pronašla sam račune za više od 300 knjiga.
Sve su bile poslate na istu adresu.
Otišla sam tamo.
Vrata mi je otvorila žena i, čim sam rekla bakino ime, pozvala me unutra.
Na zidu je bila bakina fotografija.
Ispod nje desetine dječjih potpisa.
Pitala sam šta to znači.
Žena me je pogledala i rekla:
„Vaša baka vam nikada nije rekla da je ovdje svake sedmice čekalo jedno dijete koje nije znalo čitati?“
—
Mjesto nije bilo ni škola ni biblioteka.
Bio je to mali dnevni centar za djecu iz porodica koje su prolazile kroz teške periode.
Žena koja mi je otvorila zvala se Tamara.
„Kako je moja baka saznala za ovo mjesto?“
Tamara se nasmiješila.
„Zbog jedne pogrešno pročitane autobuske stanice.“
Prije sedam godina baka je čekala autobus.
Pored nje je stajao dječak od desetak godina i u rukama držao papirić sa adresom.
Pitao ju je koji autobus treba da uzme.
Baka mu je pokazala broj.
Dječak je pogledao tablu i rekao:
„Ne vidim dobro.“
Ali nije bio problem u vidu.
Baka je ubrzo shvatila da dječak jedva čita.
Zvao se Luka.
Živio je sa ocem koji je radio po cijeli dan.
Često je mijenjao škole i ozbiljno zaostajao za vršnjacima.
Baka ga je odvela do centra.
Prije nego što je otišla, pitala je Tamaru:
„Imate li ovdje knjiga?“
„Nešto malo.“
Sljedećeg utorka vratila se sa jednom.
Kratkom dječjom knjigom.
„Za Luku.“
„Ne morate.“
„Znam.“
Baka je sjela pored njega.
Pročitali su prvu stranicu zajedno.
Narednog utorka donijela je drugu knjigu.
Pa treću.
U početku je svaka bila za Luku.
Ali onda bi pored njih sjelo još jedno dijete.
Pa još jedno.
Baka je počela kupovati knjige koje su djeca sama birala.
„Ali zašto samo jednu sedmično?“
Tamara se nasmijala.
„Pitala sam je isto.“
Baka joj je odgovorila:
„Ako donesem sto knjiga, napravićete biblioteku. Ako donesem jednu, moraću ponovo doći.“
To je bilo toliko tipično za nju da sam se nasmijala.
„A Luka?“
Tamara je pokazala prema polici.
Na vrhu je stajala jedna izlizana knjiga.
Prva koju je baka kupila.
Luka ju je pročitao toliko puta da su stranice počele ispadati.
„Gdje je on danas?“
„Sačekajte.“
Tamara je nekoga pozvala.
Dvadesetak minuta kasnije ušao je mladić.
Visok, sa rancem preko jednog ramena.
„Ovo je Luka.“
Više nije imao deset godina.
Imao je sedamnaest.
Čim je saznao ko sam, zagrlio me.
Nisam to očekivala.
„Vaša baka je bila nemoguća žena.“
Počela sam se smijati.
„To već znam.“
Luka mi je objasnio da je nakon dvije godine konačno sustigao vršnjake.
Baka više nije morala sjediti s njim.
Ali on je nastavio dolaziti utorkom.
Samo što je sada on čitao mlađoj djeci.
„Znači zato je nastavila kupovati knjige?“
„Ne samo zato.“
Na posljednjoj polici bilo je više od tri stotine knjiga.
Na unutrašnjoj strani svake korice baka je napisala datum.
Ni na jednoj nije bilo njenog imena.
Posljednja knjiga bila je još zapakovana.
Kupljena nekoliko dana prije nego što je umrla.
Tamara mi ju je pružila.
„Ovu nije stigla donijeti.“
Otvorila sam je.
Na prvoj stranici baka je napisala:
„Za sljedećeg koji misli da knjige nisu za njega.“
Nisam mogla nastaviti čitati.
Luka je uzeo knjigu.
„Mogu li?“
Dala sam mu je.
Pozvao je dječaka koji je sjedio sam za stolom.
„Hoćemo probati prvu stranicu?“
Dječak je odmahnuo glavom.
„Ne znam dobro.“
Luka je sjeo pored njega.
„Ni ja nisam znao.“
Tog trenutka sam shvatila zašto na zidu ima toliko potpisa.
To nisu bila djeca kojoj je baka samo kupila knjige.
Bila su to djeca koja su utorkom sjedila pored nje.
Sljedećeg utorka otišla sam u knjižaru.
Stajala sam među policama skoro pola sata jer nisam imala pojma šta da izaberem.
Na kraju sam kupila jednu knjigu.
Samo jednu.
Kada sam je donijela, Tamara se nasmijala.
„Počinjete isto kao ona.“
„Ne.“
„Vidjećemo sljedećeg utorka.“
Bila je u pravu.
Danas više nisam jedina.
Luka donese neku.
Roditelji djece ostave poneku.
Nekada čak neko nepoznat pošalje paket.
Ali utorkom i dalje stiže samo jedna knjiga koju zovemo „bakina“.
Prije nekoliko mjeseci Luka je završavao srednju školu.
Pitala sam ga šta želi studirati.
„Učiteljski fakultet.“
„Zbog moje bake?“
Odmahnuo je glavom.
„Ne. Zbog dječaka koji je sa deset godina lagao da ne vidi dobro jer ga je bilo sramota da kaže da ne zna čitati.“
Zastao je, pa dodao:
„Vaša baka je samo bila prva osoba koja mu nije povjerovala.“