„MOJA BAKA JE SVAKOG MJESECA KUPOVALA JEDAN BUKET CVIJEĆA I OSTAVLJALA GA NA KLUPI ISPRED BOLNICE. NIKADA NIJE ULAZILA UNUTRA. POSLIJE NJENE SMRTI OTIŠLA SAM TAMO DA SAZNAM KOME JE NOSILA CVIJEĆE.“
Moja baka je godinama ostavljala buket cvijeća na istoj klupi ispred bolnice.
Nikada nije napisala kome je namijenjen.
Poslije njene smrti otišla sam tamo.
Na klupi je sjedila medicinska sestra.
Pokazala sam joj bakinu fotografiju.
Odmah ju je prepoznala.
„Vi ste njena unuka?“
Pitala sam kome je baka donosila cvijeće.
Sestra me pogledala i rekla:
„Nikome određenom. Vaša baka ga je ostavljala za prvu osobu koja tog dana izađe iz bolnice sama.“
Pomislila sam da je nisam dobro čula.
„Kako je mogla znati ko će izaći sam?“
„Nije znala.“
Medicinska sestra zvala se Ivana.
Radila je u bolnici skoro petnaest godina i dobro je poznavala baku.
Sve je počelo jednog novembarskog jutra.
Baka je došla na pregled.
Dok je čekala autobus za povratak kući, sjedila je na klupi ispred glavnog ulaza.
Tada je iz bolnice izašao stariji čovjek.
U jednoj ruci nosio je kesu sa stvarima.
U drugoj otpusno pismo.
Stao je nekoliko metara od ulaza i gledao oko sebe.
Ljudi su izlazili.
Nekoga bi dočekala supruga.
Nekoga djeca.
Nekoga prijatelji.
Njega niko.
Sjeo je pored bake.
„Idete kući?“, pitala ga je.
„Izgleda.“
„Niko nije došao po vas?“
Čovjek se nasmijao.
„Nemaju svi nekoga.“
Baka nije znala šta da kaže.
Autobus joj je ubrzo stigao.
Otišla je.
Ali taj čovjek joj nije izlazio iz glave.
Sljedećeg mjeseca ponovo je imala kontrolu.
Prije pregleda kupila je mali buket.
Ostavila ga je na istoj klupi.
Ivana ju je primijetila.
„Zaboravili ste cvijeće.“
„Nisam.“
„Za koga je?“
Baka je pokazala prema vratima bolnice.
„Za nekoga ko danas izađe, a nema nikoga da mu kaže da mu je drago što ide kući.“
Ivana se nasmijala.
Mislila je da će cvijeće ostati na klupi.
Nije.
Tog popodneva iz bolnice je izašla žena nakon skoro mjesec dana liječenja.
Niko je nije čekao.
Ivana joj je odnijela buket.
„Od koga je?“
„Od jedne žene.“
„Koje?“
„Ne znam.“
Baka nije željela da kaže ime.
Mjesec kasnije ponovo je donijela cvijeće.
Onda opet.
„Ali kako je znala kada nekoga otpuštaju?“
„Nije.“
Ponekad bi buket čekao nekoliko sati.
Ako tog dana niko nije izlazio sam, Ivana bi ga odnijela pacijentu kojeg niko nije posjećivao.
„Je li baka ikada upoznala nekoga ko je dobio cvijeće?“
„Samo jednom.“
Prije dvije godine baka je sjedila na klupi kada je izašla djevojka od dvadesetak godina.
U rukama je držala malu torbu.
Niko nije došao po nju.
Ivana je uzela bakin buket i pružila joj ga.
Djevojka je pogledala cvijeće.
Onda Ivanu.
„Za mene?“
„Za vas.“
Počela je plakati.
Baka je sve gledala nekoliko metara dalje.
Djevojka joj je prišla.
„Jeste li vi ovo donijeli?“
Baka je pokušala poreći.
Ali Ivana se nasmijala i odala je.
Djevojka je zagrlila baku.
„Danas mi je rođendan.“
Baka to nije znala.
„Zašto niko nije došao?“
Djevojka je živjela u drugom gradu.
Porodica nije mogla stići do popodneva.
Baka joj je rekla:
„Onda ćeš imati dva dočeka.“
Poslije toga nastavila je donositi cvijeće.
Nikada nije tražila da sazna ko ga je dobio.
Nakon bakine smrti prošao je prvi mjesec.
Na datum kada je obično dolazila, Ivana je izašla pred bolnicu.
Klupa je bila prazna.
„Bilo mi je baš čudno“, rekla je.
Te večeri nisam mogla prestati razmišljati o tome.
Sljedećeg mjeseca kupila sam buket.
Otišla sam do bolnice.
Ivana me ugledala.
„Ne morate nastaviti.“
„Znam.“
Ostavila sam cvijeće.
Nisam čekala da vidim ko će ga uzeti.
Tri mjeseca kasnije ponovo sam došla.
Ali na klupi je već bio buket.
Pomislila sam da je Ivana nastavila običaj.
„Nisam ja“, rekla je.
Uz cvijeće je bila mala ceduljica:
„Jednom sam sa ove klupe otišla kući sa cvijećem kada me niko nije čekao. Danas ja čekam nekoga.“
Nismo znale ko ju je ostavio.
Sljedećeg mjeseca pojavila su se dva buketa.
Onda tri.
Danas na toj klupi ne stoji cvijeće svakog dana.
Nekada nema ničega.
Ali s vremena na vrijeme neko ostavi jedan mali buket.
Bez imena.
Bez poruke.
Prije nekoliko sedmica pitala sam Ivanu:
„Šta ako ga uzme neko ko uopšte nije sam?“
Nasmijala se.
„Vaša baka nikada nije provjeravala ko ga uzima.“
„Zašto?“
Pogledala je prema bolničkim vratima.
„Jer se samoća ne vidi uvijek po tome da li neko stoji pored vas.“