„MOJ OTAC JE SVAKOG MJESECA PLAĆAO ČLANARINU U FUDBALSKOM KLUBU, IAKO NIKADA NIJE GLEDAO FUDBAL. POSLIJE NJEGOVE SMRTI OTIŠLA SAM DA UGASIM ČLANARINU — A TRENER MI JE REKAO DA OTAC UOPŠTE NIJE BIO ČLAN.“
Moj otac je godinama svakog mjeseca plaćao članarinu u dječjem fudbalskom klubu.
Nikada nisam znala zašto.
Poslije njegove smrti otišla sam da otkažem uplatu.
Trener je pogledao očevo ime i rekao:
„Vaš otac nije bio član.“
Zbunila sam se.
„Pa čiju je onda članarinu plaćao?“
Otvorio je staru evidenciju.
Unutra nije bilo jednog imena.
Bilo ih je dvanaest.
Pogledao me i rekao:
„Vaš otac nije plaćao jednom djetetu. Svaki put bi pitao samo: Ko ovog mjeseca neće trenirati zato što roditelji nemaju novca?“
—
Nisam mogla povezati svog oca sa fudbalom.
Nikada nije gledao utakmice.
Kada bismo ga pitali ko će osvojiti prvenstvo, odgovorio bi:
„Onaj ko da više golova.“
„Kako je uopšte počeo?“, pitala sam.
Trener, Goran, nasmijao se.
„Zbog jednih kopački.“
Prije šest godina otac je prolazio pored igrališta.
Na ogradi je sjedio dječak od možda jedanaest godina.
Ostali su trenirali.
On je gledao.
Otac ga je pitao zašto nije na terenu.
„Prestao sam.“
„Ne voliš više fudbal?“
„Volim.“
„Pa što si prestao?“
Dječak nije htio odgovoriti.
Goran je kasnije ocu objasnio da dječakova majka već dva mjeseca nije mogla platiti članarinu.
Klub je pokušavao pomoći koliko može, ali takvih porodica je bilo više.
Otac je izvadio novčanik.
Platio je dva mjeseca.
„Kako se dječak zvao?“
Goran je odmahnuo glavom.
„Vaš otac nije htio znati.“
Sljedećeg mjeseca ponovo se pojavio.
„Ima li neko?“
Goran je znao šta pita.
Bila je djevojčica čiji je otac ostao bez posla.
Otac je platio njenu članarinu.
Mjesec kasnije nije bilo nikoga.
„Šta je uradio?“
„Ostavio novac za sljedećeg.“
Tako je nastalo pravilo.
Otac nikada nije plaćao isto dijete namjerno.
Nekada bi pomogao jednom.
Nekada bi njegov novac pokrio dio članarine za dvoje.
A nekih mjeseci nije trebalo nikome.
Novac bi ostao u maloj kasi.
„Zašto mi nikada nije rekao?“
Goran se nasmijao.
„Jednom sam mu predložio da klub javno zahvali.“
Mogla sam pretpostaviti odgovor.
„Šta je rekao?“
„Da će prestati plaćati ako to uradimo.“
Tipično.
„A ovih dvanaest imena?“
To su bila djeca kojima je tokom godina pomogao.
Neka samo jednom.
Neka nekoliko mjeseci.
„Znaju li ko je plaćao?“
„Ne.“
Tada su se otvorila vrata kancelarije.
Ušao je mladić u trenerci.
Imao je možda sedamnaest godina.
Goran ga je pozvao.
„Nikola, dođi.“
Pokazao je prema meni.
„Ovo je kćerka čovjeka o kojem sam ti pričao.“
Mladić je odmah shvatio.
„Onog što je plaćao?“
„Da.“
Nikola je bio dječak sa ograde.
Prvi.
Danas je igrao za juniorski tim većeg kluba.
„Vaš otac mi je kupio i kopačke“, rekao je.
„To mi Goran nije rekao.“
Trener se nasmijao.
„Ni meni.“
Otac je nakon nekoliko mjeseci primijetio da Nikola trenira u starim patikama.
Odveo ga je u prodavnicu.
Nikola je izabrao najjeftinije kopačke.
Otac mu je rekao:
„Uzmi one koje ti odgovaraju, ne one koje najmanje koštaju.“
Nikola ih je nosio dok ih gotovo nije uništio.
„Sačuvao sam ih.“
„Zašto?“
Slegnuo je ramenima.
„Prve su koje nisam morao naslijediti od nekoga.“
Prije nego što sam otišla, Goran mi je pružio obrazac za prekid trajnog naloga.
Trebalo je samo da ga potpišem.
Držala sam olovku.
Nisam potpisala.
„Kolika je članarina?“
Rekao mi je.
„Ima li ovog mjeseca neko?“
Goran je zastao.
Onda se nasmijao.
„Ima.“
Dječak od devet godina.
Majka ga je sama odgajala.
Tog jutra javila je da ga mora ispisati.
Platila sam.
„Samo ovaj mjesec“, rekla sam.
Goran nije ništa komentarisao.
Sljedećeg mjeseca nazvao me.
„Neću vas pitati za novac. Samo da znate — opet imamo jedno dijete.“
Platila sam i taj.
Danas nas više ima nekoliko.
Nikola, kada može, ostavi dio novca.
Jedan bivši igrač plaća dva mjeseca godišnje.
Neki roditelji ubace nekoliko eura više.
A na vratima kancelarije nalazi se mala kutija.
Na njoj ne piše ime mog oca.
Samo pitanje koje je postavljao svakog mjeseca:
„KO DANAS NEĆE IZAĆI NA TEREN SAMO ZATO ŠTO NEMA NOVCA?“
Ispod toga je neko kasnije dopisao:
„AKO TAKAV POSTOJI — DANAS IGRA.“