„MOJ MUŽ JE SVAKOG PETKA POSLIJE POSLA ODLAZIO NA ISTO GROBLJE. NIKADA MI NIJE REKAO KOME IDE. JEDNOG DANA SAM GA PRATILA — ALI ON NIJE STAO NI PORED JEDNOG GROBA.“
Moj muž je mjesecima svakog petka poslije posla odlazio na isto groblje.
Nikada mi nije rekao kome ide.
Kad bih ga pitala, odgovorio bi:
„Jednom ću ti objasniti.“
Prošlog petka odlučila sam ga pratiti.
Ušao je na groblje noseći malu kesu.
Ali prošao je pored svih grobova.
Na samom kraju prišao je starijem čovjeku koji je sjedio sam na klupi.
Čovjek ga je ugledao i rekao:
„Mislio sam da danas nećeš doći, sine.“
Moj muž nikada nije upoznao svog oca.
Zovem se Milica, a sa Nikolom sam u braku jedanaest godina.
O njegovom ocu znala sam vrlo malo.
Napustio je porodicu kada je Nikola bio beba.
Nikola nije imao nijednu njegovu fotografiju.
Nije znao gdje živi.
Njegova majka umrla je prije šest godina i do kraja života nije željela pričati o njemu.
Zato me riječ „sine“ potpuno zaledila.
Ostala sam dovoljno daleko da me Nikola ne primijeti.
Iz kese je izvadio termos i dvije plastične čaše.
Sjeo je pored čovjeka.
Razgovarali su gotovo sat vremena.
Nisam mogla čuti o čemu.
Kada je Nikola ustao da ode, sakrila sam se iza zida.
Stariji čovjek ostao je na klupi.
Prišla sam mu tek kada je Nikola otišao.
„Izvinite.“
Pogledao me.
„Vi ste Milica.“
Nisam znala šta da kažem.
„Kako znate ko sam?“
Nasmijao se.
„Nikola mnogo priča o vama.“
Sjela sam.
„Jeste li vi njegov otac?“
Čovjek se toliko iznenadio da sam odmah shvatila odgovor.
„Ne.“
„Ali nazvali ste ga sine.“
„Tako zovem svakoga ko je mlađi od mene.“
Osjetila sam i olakšanje i sramotu.
„Ko ste onda vi?“
Zvao se Rade.
Imao je sedamdeset osam godina.
Na groblje je dolazio svakog dana već skoro dvije godine.
Njegova supruga bila je sahranjena nekoliko redova dalje.
„A Nikola?“
Rade je pokazao prema klupi.
„Upoznali smo se ovdje.“
Prije nekoliko mjeseci Nikola je došao na godišnjicu smrti svoje majke.
Tog dana padala je jaka kiša.
Kada je krenuo kući, ugledao je Radeta kako sjedi na klupi bez kišobrana.
„Pitao me jesam li dobro.“
Rade mu je rekao da čeka autobus.
Autobus je dolazio tek za četrdeset minuta.
Nikola ga je odvezao kući.
Sljedećeg petka ponovo su se sreli.
Pa narednog.
Ubrzo je Nikola počeo donositi kafu.
„Zašto baš petkom?“
Rade se nasmijao.
„Jer ja petkom lažem kćerku.“
„Kako mislite?“
Rade je imao kćerku koja je živjela u drugoj državi.
Zvala ga je svakog petka.
Uvijek bi ga pitala:
„Jesi li danas bio negdje?“
A on bi odgovorio:
„Jesam, pio sam kafu s prijateljem.“
Prije Nikole to nije bila istina.
„Nisam htio da brine.“
Nikola je slučajno čuo jedan takav razgovor.
Od tada je dolazio skoro svakog petka.
„Da ne morate lagati?“
Rade je klimnuo.
To je bilo toliko jednostavno da nisam znala zašto mi Nikola nije rekao.
„Zašto ovo krije od mene?“
Rade je slegnuo ramenima.
„To morate njega pitati.“
Te večeri sam čekala da se Nikola vrati.
„Bila sam danas na groblju.“
Odmah je shvatio.
„Pratila si me?“
„Jesam.“
Nije bio ljut.
Više mu je bilo neprijatno.
„Mislila sam da si pronašao oca.“
Počeo se smijati.
„Radeta?“
„Nazvao te sine!“
„On i poštara zove sine.“
Onda sam ga pitala zašto mi ništa nije rekao.
Dugo je ćutao.
„Jer sam znao šta ćeš uraditi.“
„Šta?“
„Ovo.“
Izvadio je telefon.
Pokazao mi poruku koju sam tog trenutka već počela pisati sestri.
„Nećeš vjerovati šta Nikola radi svakog petka…“
Spustila sam telefon.
„Dobro. Pošteno.“
Ali postojao je još jedan razlog.
Nikola mi je objasnio da mu Rade nikada nije tražio ništa.
Nije želio da od obične kafe napravi veliko dobro djelo.
„Samo sjedimo.“
„O čemu pričate?“
„O svemu.“
„Na primjer?“
Nikola se nasmijao.
„O tome da pogrešno kosim travu.“
„Rade ti je to rekao?“
„Svaki petak.“
Narednog petka nisam ga pratila.
Otišla sam s njim.
Ponijela sam kolač.
Rade me ugledao i rekao:
„Evo i snahe.“
Nikola ga je pogledao.
„Nemoj sad i nju usvajati.“
Rade se smijao.
Od tada sam povremeno išla s njima.
A onda jednog petka Rade nije bio na klupi.
Nikola ga je nazvao.
Nije se javljao.
Otišli smo do njegove kuće.
Vrata je otvorila žena koju nikada nismo vidjeli.
Bila je njegova kćerka.
Došla je iz Austrije.
Rade je prethodne noći pao i završio u bolnici.
Srećom, nije bilo ništa ozbiljno.
Kada smo se predstavili, žena me pogledala, pa Nikolu.
„Vi ste taj prijatelj s kojim tata svakog petka pije kafu?“
Nikola je klimnuo.
Oči su joj se napunile suzama.
„Mislila sam da ga je izmislio da ja ne brinem.“
Rade se poslije nekoliko dana vratio kući.
Njegova kćerka ostala je skoro mjesec.
Prvog petka poslije bolnice okupili smo se kod njega.
Kćerka je napravila kafu.
Rade je probao i napravio grimasu.
„Nikolina je bolja.“
„Tata!“
„Šta? Istina je.“
Nikola se smijao kao dijete.
Godinu kasnije Rade se preselio kod kćerke.
Klupa na groblju ostala je prazna.
Ali svakog petka oko pet popodne Nikoli zazvoni telefon.
Rade zove iz Austrije.
Razgovaraju desetak minuta.
Prije nekoliko sedmica čula sam kako Rade na kraju razgovora kaže:
„Dobro, sine. Čujemo se sljedećeg petka.“
Ovog puta nisam pomislila na Nikolinog oca.
Neke riječi, izgleda, ne moraju biti tačne po krvi da bi s vremenom postale istinite.