„IMAO SAM NEPUNIH PET GODINA KADA SU MI REKLI DA SE TATA VIŠE NEĆE VRATITI. NESTAO JE U RATU 1992. GODINE. SVI SU VREMENOM PRIHVATILI DA JE MRTAV — SAMO JA NISAM.“
Imao sam nepune četiri godine kada je rat počeo, a pet kada sam posljednji put vidio oca.
Naravno, tada nisam razumio šta znači rat.
Znao sam samo da odrasli pričaju tiše nego ranije, da se majka trzne na svaki jači zvuk i da tata više nije svakog dana kod kuće.
Kad bi odlazio, uvijek bi kleknuo ispred mene.
„Čuvaj mamu dok se ne vratim.“
To sam shvatao veoma ozbiljno.
Jednog jutra otišao je i nije se vratio.
Prošao je dan.
Pa drugi.
Onda je u našu kuću počeo dolaziti narod.
Neko je plakao.
Neko šaputao.
Majka je sjedila za stolom i gledala u jednu tačku.
Čuo sam da govore kako je granata pala među grupu u kojoj je bio moj otac.
Neki su uspjeli pobjeći.
Neki su zarobljeni.
Za nekoliko ljudi niko nije znao šta se dogodilo.
Među njima je bio i tata.
„Kada se vraća?“, pitao sam majku.
Zagrlila me.
„Ne znam.“
Nisam razumio šta znači nestao.
Meni čovjek nije mogao samo nestati.
Ako ode, mora se vratiti.
Sedmicama sam trčao do prozora svaki put kada bih čuo automobil.
Noću sam ga sanjao.
San je skoro uvijek bio isti.
Tata dolazi niz našu ulicu.
Ja trčim prema njemu.
On kleči i širi ruke.
Ali taman kada treba da ga zagrlim, neko ga pozove.
On ustane.
Okrene se.
I ode.
Budio bih se plačući jer ga ni u snu nisam stigao zagrliti.
Mjeseci su prolazili.
Ljudi su prestali govoriti da će se vratiti.
Počeli su govoriti:
„Morate prihvatiti.“
Majka nije htjela.
Nije organizovala sahranu.
„Nemam koga da sahranim“, govorila je.
Godinu dana kasnije preselili smo se kod bake.
Tatin automobil ostao je ispred stare kuće.
Stalno sam pitao:
„Ko će voziti tatin auto kad se on vrati?“
Odrasli bi zaćutali.
Niko nije imao odgovor.
Prošlo je skoro tri godine.
Već sam krenuo u školu.
Jednog dana učiteljica je pričala o porodici.
Trebalo je da nacrtamo roditelje.
Nacrtao sam mamu i tatu.
Jedan dječak mi je rekao:
„Ali ti nemaš tatu.“
Potukli smo se.
Kada je majka došla po mene, očekivao sam da će me grditi.
Nije.
Samo me je zagrlila.
Te večeri prvi put mi je pokušala objasniti da možda tata zaista nikada neće doći.
„Ali ti ne znaš.“
„Ne znam.“
„Onda je živ.“
To je bila moja dječja logika.
Ako niko nije vidio da je umro, onda nije mrtav.
I niko me nije mogao ubijediti drugačije.
A onda je jednog hladnog februarskog jutra, gotovo četiri godine nakon njegovog nestanka, neko pokucao na vrata.
Mama je otvorila.
Na pragu je stajao čovjek kojeg nikada ranije nisam vidio.
Bio je mršav i nosio veliku sivu jaknu.
„Jeste li vi supruga Dragana Petrovića?“
Majka se uhvatila za dovratak.
„Jesam.“
Čovjek je izvadio nešto iz džepa.
Mali metalni sat.
Prepoznao sam ga.
Bio je tatin.
Mama je počela plakati.
Mislila je da je čovjek došao da potvrdi ono čega se godinama bojala.
Ali onda je rekao:
„Nemojte plakati. Dragan je živ.“
Sjećam se samo majčinog vriska.
Čovjek je bio jedan od ljudi koji su zajedno s ocem završili u zarobljeništvu.
Godinama su ih premještali.
Porodice nisu znale gdje su.
On je oslobođen nekoliko dana ranije.
„Vidjeli ste ga?“
„Prije tri mjeseca.“
„Sigurni ste?“
„Spavao je dva metra od mene.“
Majka ga je pitala zašto mu je dao sat.
Čovjek je spustio pogled.
„Rekao je da, ako ja prvi izađem, donesem ovo njegovom sinu.“
Pružio mi je sat.
A onda mi prenio očevu poruku:
„Reci mu da još nisam zaboravio zagrljaj koji mu dugujem.“
To su bile riječi iz mog sna.
Nikada ocu nisam pričao šta sam sanjao.
Čekali smo još skoro godinu dana.
Svaka sedmica djelovala je kao godina.
A onda je stigla vijest da će grupa zarobljenika biti oslobođena.
Majka i ja otišli smo da ih čekamo.
Sjećam se autobusa.
Vrata su se otvorila.
Ljudi su izlazili jedan po jedan.
Neki su bili toliko promijenjeni da ih porodice nisu odmah prepoznavale.
Onda je izašao jedan izrazito mršav čovjek.
Majka je potrčala.
Ja nisam.
Stajao sam ukopan.
Znao sam da je to tata.
Ali čovjek kojeg sam čekao godinama nije izgledao kao čovjek kojeg sam pamtio.
Pogledao me.
Nekoliko sekundi nije rekao ništa.
A onda je uradio upravo ono što je radio prije svakog odlaska.
Kleknuo je i raširio ruke.
„Dođi.“
Potrčao sam.
Ovog puta niko ga nije pozvao.
Nije ustao.
Nije otišao.
Zagrlio me.
I prvi put poslije skoro pet godina moj san je konačno dobio drugačiji kraj.
Danas je moj otac star čovjek.
Taj metalni sat još uvijek imam.
Ne radi već decenijama.
Nikada ga nisam popravio.
Kazaljke su ostale zaustavljene na vremenu kojeg se niko više ne sjeća.
Ali meni nije važno koliko pokazuje.
Jer svaki put kada ga uzmem u ruku, sjetim se jedne stvari:
Svi su mi govorili da moram prihvatiti da se tata neće vratiti.
A ja sam bio samo dijete koje nije znalo kako da prestane da ga čeka.