„MOJ SIN JE SVAKOG DANA POSLIJE POSLA OSTAVLJAO TELEFON U ISTOM KAFIĆU I ODLAZIO. MISLILA SAM DA NEŠTO KRIJE. ONDA ME JE KONOBARICA PITALA: ‘ZNATE LI KO SVAKOG DANA ČEKA TAJ TELEFON?’“
Moj sin je skoro četiri mjeseca svakog dana poslije posla ulazio u isti kafić.
Naručio bi kafu, ostavio telefon na stolu i otišao.
Vraćao se nakon sat vremena.
Jednog dana pitala sam konobaricu:
„Zašto moj sin ovdje ostavlja telefon?“
Pogledala me iznenađeno.
„Zar vam nije rekao?“
„Šta?“
Pokazala je prema stolu u uglu i rekla:
„Taj telefon uopšte nije njegov. Svakog dana ga ovdje čeka jedan poziv.“
Zovem se Biljana, a moj sin Stefan ima dvadeset osam godina.
Prije nekoliko mjeseci preselio se privremeno kod mene dok je renovirao stan.
Tako sam počela primjećivati njegovu čudnu rutinu.
Svaki dan bi završio posao oko četiri.
Oko pola pet otišao bi u kafić preko puta parka.
Oko šest bi se vratio.
Jednom sam slučajno prolazila tuda.
Vidjela sam ga kroz prozor.
Sjedio je sam.
Popio kafu.
Onda je ustao i izašao.
Ali telefon je ostao na stolu.
„Zaboravio si telefon“, rekla sam kada sam ga srela napolju.
Pogledao je džep.
Izvadio svoj telefon.
„Nisam.“
„Pa čiji je onaj na stolu?“
„Duga priča.“
I otišao.
Naravno da me to nije smirilo.
Nekoliko dana kasnije ponovo sam prošla pored kafića.
Isti telefon.
Isti sto.
Ali ovog puta za stolom je sjedio stariji čovjek.
Telefon je bio ispred njega.
Nije ga dirao.
Samo ga je gledao.
Tada sam pitala konobaricu.
Zvala se Anja.
Kada je shvatila da sam Stefanova majka, objasnila mi je.
„Taj gospodin se zove Vjekoslav.“
„I šta ima sa Stefanom?“
„Gotovo ništa.“
Prije četiri mjeseca Stefan je sjedio u kafiću kada je Vjekoslav prišao njegovom stolu.
Pitao ga je može li posuditi telefon na minut.
Njegov se pokvario.
Stefan mu je dao.
Čovjek je ukucao broj.
Niko se nije javio.
Pokušao je ponovo.
Ništa.
„Koga je zvao?“
Anja je pogledala prema starcu.
„Kćerku.“
Vjekoslavova kćerka živjela je u Kanadi.
Nisu razgovarali skoro dvije godine.
Posvađali su se nakon smrti njegove supruge.
Oboje tvrdoglavi.
Oboje čekali da se onaj drugi prvi javi.
„Zašto je onda zvao s tuđeg broja?“
Jer je kćerka blokirala njegov stari broj.
Nadao se da će se javiti na nepoznat.
Nije.
Sljedećeg dana Stefan je ponovo vidio Vjekoslava.
„Jeste li je dobili?“
„Nisam.“
Stefan je imao stari telefon kod kuće.
Ekran je bio napukao, ali je radio.
Kupio je najjeftiniju prepaid karticu.
Donio telefon Vjekoslavu.
„Zašto ga nije jednostavno dao njemu?“
„Pokušao je.“
Vjekoslav nije htio prihvatiti.
Rekao je:
„Ne treba meni telefon. Treba mi samo jedan poziv.“
Zato su napravili dogovor.
Telefon ostaje u kafiću.
Svaki dan od pet do šest.
Ako kćerka ikada uzvrati poziv, Vjekoslav će biti tu.
„Ali kako ona zna broj?“
Stefan joj je poslao jednu poruku.
Samo:
„Vaš otac će svakog dana između 17 i 18 sati biti pored ovog telefona. Ako ikada poželite razgovarati, nazovite.“
Nije napisao ništa drugo.
Nije je nagovarao.
Nije joj objašnjavao ko je kriv.
Četiri mjeseca nije odgovorila.
A Vjekoslav je ipak dolazio svakog dana.
„I Stefan ostavlja telefon pa ode?“
„Da.“
„Zašto ne sjedi s njim?“
Anja se nasmijala.
„Jer gospodin kaže da prvi razgovor s kćerkom ne želi voditi pred publikom.“
Morala sam priznati da je to imalo smisla.
Te večeri pitala sam Stefana:
„Zašto mi nisi rekao?“
„Jer nema šta da se kaže.“
„Četiri mjeseca nosiš čovjeku telefon.“
„Ostavim ga na stolu. Nije baš herojski podvig.“
„A šta ako ona nikada ne nazove?“
Stefan je slegnuo ramenima.
„Onda neće.“
„A on će čekati?“
„Dok bude htio.“
Prošlo je još devet dana.
Bio je četvrtak.
Stefan je došao kući kasnije nego obično.
Čim sam ga vidjela, znala sam da se nešto dogodilo.
„Nazvala je?“
Klimnuo je.
„I?“
„Ne znam.“
„Kako ne znaš?“
„Izašao sam.“
Vjekoslav je razgovarao skoro dva sata.
Kafić se zatvarao u sedam, ali Anja nije imala srca da ga prekine.
Ostala je iza šanka i pravila se da nešto sređuje.
Kada je razgovor završio, Vjekoslav je samo sjedio.
Onda je pozvao Stefana.
„Dođi po telefon.“
Stefan je došao.
„Kako je prošlo?“
Starac je rekao:
„Loše.“
Stefan nije znao šta da odgovori.
A onda je Vjekoslav dodao:
„Zato ćemo ponovo sjutra.“
I prvi put nakon mjeseci otišao je iz kafića nasmijan.
Razgovori su se nastavili.
Prvo svaki dan.
Onda dva puta sedmično.
Poslije mjesec dana Vjekoslav je konačno prihvatio telefon.
„Sad mi treba“, rekao je.
Mislila sam da je priča završena.
Ali šest mjeseci kasnije Stefan me pozvao.
„Dođi u kafić.“
Kada sam stigla, Vjekoslav je sjedio za svojim stolom.
Pored njega žena od četrdesetak godina.
Čim sam ih vidjela, znala sam.
Kćerka je doputovala iz Kanade.
Nisu izgledali kao ljudi koji su riješili sve probleme.
Ponekad su ćutali.
Ponekad se prepirali.
Ali bili su za istim stolom.
Vjekoslav me predstavio:
„Ovo je majka onog dosadnog čovjeka koji mi nije dao da mirno budem tvrdoglav.“
Stefan se nasmijao.
„Mogli ste baciti telefon.“
„Mogao sam.“
„Zašto niste?“
Vjekoslav je pogledao kćerku.
„Jer sam svakog dana govorio da neću čekati. A svakog dana sam ipak dolazio pet minuta ranije.“
Stari telefon danas više nije u kafiću.
Anja ga je stavila u ladicu iza šanka.
Kaže da ga neće baciti.
Na poleđini je zalijepila mali papirić:
„ZA POZIVE KOJI KASNE.“