„MOJA KĆERKA JE SVAKOG 3. U MJESECU KUPOVALA JEDAN PAR DJEČJIH PATIKA, IAKO NIJE IMALA DJECE. KADA SAM JE PITALA ZA KOGA SU, REKLA JE: ‘NE ZNAM. I NADAM SE DA NIKADA NEĆU SAZNATI.’“
Moja kćerka je svakog 3. u mjesecu kupovala jedan par dječjih patika.
Nije imala djecu.
Nikada ih nije poklanjala nikome koga poznajemo.
Jednom sam je pitala:
„Za koga stalno kupuješ patike?“
Odgovorila je:
„Ne znam.“
„Kako ne znaš?“
Spakovala ih je u običnu kesu i rekla:
„I nadam se da nikada neću morati saznati njihovo ime.“
Mislila sam da nešto krije.
Sve dok jednog dana nisam vidjela gdje ostavlja kese.
Zovem se Gordana, a moja kćerka Maja ima trideset jednu godinu.
Radi kao računovođa i živi sama.
Nije naročito tajanstvena osoba, pa mi je njeno ponašanje bilo još čudnije.
Sve je počelo prije nešto više od godinu dana.
Jednom smo zajedno bile u tržnom centru.
Maja je ušla u prodavnicu obuće.
„Treba ti nešto?“
„Patike.“
Otišla je pravo na dječji odjel.
Uzela par za dječaka od možda desetak godina.
„Čije je ovo?“
„Ničije.“
Mislila sam da se šali.
Sljedećeg mjeseca kupila je drugi par.
Ovog puta manje, roze.
Mjesec poslije toga patike za tinejdžera.
Veličine su uvijek bile različite.
„Majo, šta radiš s tolikom obućom?“
„Odnesem je.“
„Kome?“
„Tamo gdje treba.“
Nije htjela reći više.
Počela sam zamišljati svašta.
Možda pomaže nekoj porodici koja ne želi da se zna.
Možda poznaje dijete čiji roditelji nemaju novca.
A onda sam jednog trećeg u mjesecu bila kod nje.
Na stolu je stajala nova kesa.
„Opet patike?“
„Da.“
„Mogu li s tobom?“
„Ne.“
„Zašto?“
„Zato što nema potrebe.“
Naravno, baš taj odgovor natjerao me da je pratim.
Osjećala sam se smiješno.
Žena od skoro šezdeset godina prati vlastitu odraslu kćerku zbog para dječjih patika.
Maja je parkirala ispred velike zgrade.
Na ulazu nije bilo nikakvog natpisa osim male plave ploče.
Ušla je.
Izašla nakon dvije minute bez kese.
Prišla sam ulazu.
Tek tada sam pročitala ploču.
Bio je to centar za hitni smještaj djece i porodica.
Nisam ulazila.
Te večeri sam je pitala.
„Bila sam danas tamo.“
Maja je odmah znala.
„Pratila si me?“
„Jesam.“
„Mama…“
„Samo mi objasni.“
Dugo je ćutala.
Onda je otišla do ormara i donijela staru kutiju.
Iz nje je izvadila male crvene patike.
Bile su izlizane.
Đon gotovo potpuno potrošen.
„Čije su?“
„Moje.“
Nisam ih prepoznala.
„Nikada ti nisam kupila ovakve.“
„Znam.“
Sjela je.
I tada mi je ispričala nešto što ni ja nisam znala.
Kada je imala devetnaest godina, studirala je u drugom gradu.
Jedne večeri vraćala se kući autobusom.
Na stanici je vidjela djevojčicu od možda dvanaest godina.
Bila je sama.
Padala je kiša.
Djevojčica je na nogama imala tanke papuče.
Maja je pomislila da čeka roditelje.
Ušla je u autobus.
Ali djevojčica je ušla za njom.
Sjela je dva reda dalje.
„Zašto mi ovo nikada nisi pričala?“
„Jer tada nisam znala šta se zapravo događa.“
Djevojčica nije imala kartu.
Vozač je htio da je izbaci.
Maja joj je platila.
Tek tokom vožnje primijetila je da djevojčica plače.
Prišla joj je.
Pitala gdje ide.
Nije htjela odgovoriti.
Na sljedećoj stanici djevojčica je izašla.
Maja je krenula za njom.
„Sama? Usred noći?“
„Znam. Danas vjerovatno ne bih.“
Djevojčica je konačno priznala da je pobjegla od kuće nakon ozbiljne porodične svađe.
Maja je pozvala policiju.
Nakon toga su došli socijalni radnici.
„A patike?“
Maja je pogledala crveni par.
Dok su čekale, primijetila je da djevojčica drhti.
Maja je tada nosila nove crvene patike.
Skinula ih je.
Dala ih djevojčici.
Sama se vratila u studentski dom u papučama koje je kupila na benzinskoj pumpi.
„Ove onda nisu tvoje.“
„Jesu.“
Nekoliko mjeseci kasnije stigao joj je paket preko studentske službe.
Unutra su bile crvene patike.
Oprane.
Uz njih papirić:
„Sada imam svoje. Hvala što ste primijetili da nemam.“
Nije bilo imena.
Maja nikada nije saznala šta se dalje dogodilo s djevojčicom.
Nije znala gdje živi.
Nije pokušavala da je pronađe.
„A zašto trećeg u mjesecu?“
„Tog datuma sam dobila prvu platu na sadašnjem poslu.“
Od prve plate kupila je par dječjih patika i odnijela ih centru.
Pitala je šta djeci najčešće nedostaje kada stignu iznenada.
Odgovor je bio jednostavan:
Osnovne stvari.
Ponekad dođu bez rezervne odjeće.
Bez četkice za zube.
Bez jakne.
Ponekad u obući koja im ne odgovara.
„Zašto onda svaki put kupuješ drugu veličinu?“
„Oni mi kažu šta trenutno nedostaje.“
Tada sam razumjela njenu rečenicu.
Nije željela znati ime djeteta.
Nije željela fotografiju.
Nije željela zahvalnicu.
Nije željela da dijete ikada mora upoznati osobu koja mu je kupila patike.
Željela je samo da par bude tamo kada zatreba.
Sljedećeg mjeseca nazvala sam je drugog.
„Sjutra ideš po patike?“
„Da.“
„Idem s tobom.“
„Mama, ne moraš.“
„Znam.“
Kupile smo dva para.
Jedan ona.
Jedan ja.
Nisam je više pitala kome će pripasti.
Prošlo je skoro godinu dana.
A onda mi je za rođendan Maja donijela malu kutiju.
Pomislila sam da je poklon.
Unutra nije bilo ništa.
„Šta je ovo?“
„Kutija za patike.“
„Kakve patike?“
Nasmijala se.
„Za sljedeći mjesec. Ti biraš.“
Danas nas je pet.
Maja.
Ja.
Njena koleginica.
Moja sestra.
I vlasnik male prodavnice obuće koji je nakon nekoliko mjeseci shvatio zašto stalno kupujemo različite dječje brojeve.
Nikada nismo osnovali udruženje.
Nemamo ime.
Nemamo fotografije.
Ne znamo kome većina stvari ode.
I upravo tako Maja želi da ostane.
Crvene patike i dalje čuva u ormaru.
Jednom sam je pitala zašto ih nikada ne obuče.
Rekla je:
„Zato što nisu uspomena na ono što sam ja uradila.“
„Nego?“
Pogledala je prema kutiji.
„Na ono što je jedna djevojčica uradila poslije. Vratila ih je čim joj više nisu trebale.“
I možda je upravo zbog toga Maja svih ovih godina radila isto.
Ne zato što je jednom nekome dala patike.
Nego zato što je tada naučila koliko velika razlika može stati u jednu običnu kutiju za cipele.