„IMAO SAM NEKOLIKO DJEVOJAKA – ALI OVA SADAŠNJA IMA FETIŠ KOJI ME POTPUNO ZBUNJUJE“
Nikada nisam bio neki veliki zavodnik.
Imao sam nekoliko djevojaka kroz život i svaka veza bila je drugačija. Mislio sam da sam do svojih trideset i dvije godine već upoznao dovoljno ljudi da me u vezi teško nešto može potpuno iznenaditi.
Onda sam upoznao Anu.
Sreli smo se na rođendanu zajedničkog prijatelja. Bila je tiha, pomalo povučena i potpuno drugačija od djevojaka s kojima sam ranije izlazio.
Nije bilo nikakvog spektakularnog početka.
Razgovarali smo možda pola sata.
Pred odlazak mi je samo rekla:
„Baš mi je bilo lijepo pričati s tobom.“
Sjutradan sam je pronašao na društvenim mrežama.
Počeli smo se dopisivati, zatim izlaziti i poslije dva mjeseca postali par.
Prvih nekoliko mjeseci bilo je odlično.
Ali kada smo počeli provoditi više vremena jedno kod drugog, primijetio sam nešto neobično.
Ana je imala čudan odnos prema — ključevima.
Da, ključevima.
Prvi put sam to primijetio kada je prespavala kod mene.
Ujutro nisam mogao pronaći rezervni ključ od stana.
„Jesi li ga vidjela?“
„Koji?“
„Onaj mali sa plavim privjeskom.“
Pokazala je prema polici.
Bio je tamo.
Nisam razmišljao o tome.
Nekoliko sedmica kasnije dogodilo se ponovo.
Samo što ovaj put nisam mogao pronaći ključ od podruma.
Onda ključ od starog ormarića.
Svaki put bi se pojavio na nekom drugom mjestu.
Počeo sam misliti da sam jednostavno zaboravan.
Sve dok jedne večeri nisam došao kod Ane.
Otišla je pod tuš, a ja sam tražio punjač.
Otvorio sam jednu ladicu.
Unutra je bilo najmanje trideset ključeva.
Neki novi.
Neki zahrđali.
Neki sa privjescima.
Jedan sam odmah prepoznao.
Bio je moj rezervni ključ.
Kada je izašla iz kupatila, pokazao sam joj ga.
„Ana, zašto je moj ključ kod tebe?“
Lice joj se potpuno promijenilo.
„Mogu objasniti.“
„Onda objasni.“
Sjela je.
Očekivao sam neku glupu šalu.
Umjesto toga rekla je:
„Skupljam ključeve.“
„Vidim.“
„Ali ne bilo kakve.“
Tada sam prvi put čuo za njen „fetiš“, kako ga je sama u šali nazivala.
Voljela je da čuva ključeve mjesta koja su joj nešto značila.
Prvog stana u kojem je živjela sama.
Bakine kuće.
Starog školskog ormarića.
Vikendice koju je porodica prodala.
Čak je imala ključ poštanskog sandučeta iz studentskog doma.
„Dobro, ali zašto imaš moj?“
„Jer mi je tvoj stan postao važan.“
Nisam znao treba li mi to biti simpatično ili zastrašujuće.
„Mogla si pitati.“
„Znam.“
„Uzela si ga bez pitanja.“
Spustila je pogled.
„Znam.“
Naljutio sam se.
Ne zbog vrijednosti ključa.
Nego zato što je uzela nešto moje i sakrila.
Vratio sam ključ i otišao kući.
Dva dana nismo razgovarali.
Trećeg dana pojavila se ispred mojih vrata.
U ruci je držala malu kutiju.
„Neću ulaziti ako ne želiš.“
Pustio sam je.
Stavila je kutiju na sto.
Unutra su bili svi oni ključevi.
„Hoću nešto da ti pokažem.“
Vadila ih je jedan po jedan.
Uz svaki je ispričala priču.
Ovaj je bio od bakine kuće.
Ovaj od stana u kojem je živjela sa majkom nakon razvoda roditelja.
Ovaj od prvog automobila.
Onda je izvadila mali zahrđali ključ.
„A ovaj?“
Dugo ga je držala.
„Od moje sobe.“
„Koje sobe?“
Imala je devet godina kada su joj se roditelji razveli.
Otac je otišao.
Majka je morala prodati kuću.
Ana je bila ubijeđena da će se jednog dana vratiti.
Kada su posljednji put izlazile, zaključala je vrata svoje sobe i krišom zadržala ključ.
Kuća je odavno renovirana.
Brava vjerovatno više ne postoji.
Ali ključ je ostao.
„Zato ih skupljaš?“
Klimnula je.
„Kada neko mjesto izgubim, ostane mi ključ.“
Odjednom mi cijela ona ladica više nije izgledala čudno.
Izgledala je kao mala arhiva njenog života.
Ali jedna stvar i dalje nije bila u redu.
„Ana, moj stan nisi izgubila.“
„Znam.“
„I ne možeš uzimati moje stvari bez pitanja.“
„Znam.“
Pružila mi je moj rezervni ključ.
„Zato ga vraćam.“
Uzeo sam ga.
Tu smo priču završili.
Ili sam barem mislio da jesmo.
Prošlo je skoro godinu dana.
Ana se više nikada nije dotakla nijednog mog ključa.
A onda smo odlučili da se uselimo zajedno.
Pronašli smo mali stan.
Prvog dana vlasnik nam je dao dva kompleta ključeva.
Jedan meni.
Jedan Ani.
Vidjela je da je gledam.
„Šta?“
„Ništa.“
„Nemoj počinjati.“
Nasmijao sam se.
Živjeli smo tamo dvije godine.
Onda smo odlučili kupiti svoj stan.
Na dan selidbe očistili smo sve.
Spakovali posljednje kutije.
Ana je stajala na vratima starog stana i nekoliko sekundi gledala unutra.
Znao sam šta joj prolazi kroz glavu.
Vlasniku smo morali vratiti oba kompleta ključeva.
Prišao sam joj.
„Čekaj.“
Iz džepa sam izvadio nešto.
Napravio sam kopiju jednog ključa.
Pružio sam joj.
Gledala me bez riječi.
„Ovaj smiješ zadržati.“
Počela se smijati.
Onda plakati.
„Ti si lud.“
„Moguće.“
Stavila ga je u džep.
Mislio sam da će završiti u onoj ladici sa ostalima.
Ali nije.
Nekoliko mjeseci kasnije tražio sam dokumente i slučajno otvorio kutiju s ključevima.
Na vrhu je bio moj.
Uz njega mali papirić.
Na njemu je Ana napisala:
„Prvi ključ koji nisam morala ukrasti da bih znala da negdje pripadam.“
Te večeri je nisam pitao ništa.
Samo sam zatvorio kutiju.
Danas smo u braku.
I dalje skuplja stare ključeve.
Samo što sada postoji jedno pravilo:
Moje ne uzima bez pitanja.
A kada smo kupili naš prvi zajednički stan, prodavac nam je pružio dva nova ključa.
Ana je uzela svoj i pogledala me.
„Ovaj jednog dana ide u kutiju.“
Pitao sam:
„Zašto? Planiraš da se selimo?“
Odgovorila je:
„Ne. Ali želim da jednog dana među svim ključevima od mjesta koja sam izgubila postoji barem jedan od mjesta koje sam zadržala.“
I tada mi njen neobični „fetiš“ više nije djelovao nimalo čudno.