Radila sam u maloj pekari blizu autobuske stanice. Nije to bio posao iz snova, ali sam ga voljela. Znala sam skoro sve mušterije, ko kupuje koji hljeb, ko dolazi po burek prije posla, a ko svako jutro uzima samo kafu.
Jednog ponedjeljka pojavio se stariji čovjek kojeg nikada ranije nisam vidjela.
Kupio je jednu kiflu i jogurt, platio i otišao.
Sjutradan je došao ponovo.
Isto je naručio.
Trećeg dana ponovo.
Poslije nekoliko sedmica postao je praktično stalna mušterija. Bio je tih, uvijek uredno obučen i nikada se nije zadržavao duže od nekoliko minuta.
Ali primijetila sam nešto čudno.
Svaki put prije nego što bi izašao, pogledao bi fotografiju koju sam držala pored kase.
Na njoj smo bili moj muž, naša šestogodišnja kćerka i ja.
Jednog jutra skupio je hrabrost i pitao:
„Je li ovo vaša djevojčica?“
„Jeste“, odgovorila sam ponosno.
Nasmiješio se.
„Mnogo liči na nekoga koga sam poznavao.“
Nisam tome pridavala značaj.
Ali nakon toga počeo je sve češće da pita za nju.
Kako se zove, koliko ima godina, ide li u školu…
U jednom trenutku postalo mi je neprijatno.
Ispričala sam mužu.
On se odmah naljutio.
„Nemoj mu govoriti ništa o djetetu. Ne znaš ko je.“
Poslušala sam ga.
Sljedeći put kada je čovjek došao i pitao za kćerku, samo sam promijenila temu.
Tada je prestao da dolazi.
Prošlo je skoro mjesec dana.
Jednog petka zatvarala sam pekaru kada sam ga ugledala preko puta ulice.
Stajao je pored automobila.
Prišao mi je i rekao:
„Izvinite ako sam vas uplašio. Nisam imao lošu namjeru.“
Zatim mi je pružio kovertu.
„Ovo treba da vidite.“
Nisam htjela da je uzmem.
Ali čovjek je dodao:
„Pitajte svog muža ko je Jelena.“
Ukočila sam se.
Moja kćerka se zove Jelena.
„Kako znate ime mog djeteta?“
Čovjek me pogledao nekoliko sekundi.
„Nisam mislio na vašu kćerku.“
Spustio je kovertu na haubu mog automobila i otišao.
Čitavim putem do kuće gledala sam je na suvozačevom sjedištu.
Muž je već bio kod kuće.
Nisam mu ništa rekla.
Otišla sam u kupatilo, zaključala vrata i otvorila kovertu.
Unutra su bile četiri stare fotografije.
Na prvoj je moj muž imao možda dvadesetak godina.
Pored njega je stajala djevojka.
Na poleđini je pisalo:
„Jelena i Nikola, 2009.“
Nikola je moj muž.
Na drugoj fotografiji držao je istu djevojku oko struka.
Na trećoj su bili na nekoj proslavi.
Ali četvrta fotografija mi je oduzela dah.
Djevojka je držala bebu.
Okrenula sam fotografiju.
Pisalo je samo:
„Naša Ana.“
Nisam mogla vjerovati.
Izašla sam iz kupatila i spustila fotografije pred muža.
Čim ih je ugledao, problijedio je.
„Odakle ti ovo?“
Nisam odgovorila.
„Ko je Jelena?“
Sjeo je.
Tada mi je priznao.
Jelena je bila njegova djevojka prije mene.
Bili su zajedno skoro četiri godine.
Ostala je trudna.
Rodila je djevojčicu Anu.
Ali nekoliko mjeseci poslije porođaja dogodila se tragedija. Jelena je poginula u saobraćajnoj nesreći.
Pitala sam:
„A dijete?“
Počeo je plakati.
Ana je ostala kod Jeleninih roditelja.
Moj muž je tada imao 22 godine, nije imao posao ni stan i, kako kaže, bio je potpuno izgubljen.
Dogovorili su se da djevojčica ostane kod bake i djeda dok on ne stane na noge.
Ali godine su prolazile.
Kontakt je postajao sve rjeđi.
Na kraju je potpuno nestao.
„Hoćeš da kažeš da imaš kćerku?“
Klimnuo je glavom.
„Koliko ima godina?“
„Šesnaest.“
Mislila sam da ću se srušiti.
Čovjek koji je dolazio u pekaru bio je Jelenin otac.
Anin djed.
Pronašao me preko društvenih mreža nakon što je vidio fotografiju naše porodice.
Ali ono najgore tek je slijedilo.
Pitala sam zašto se pojavio baš sada.
Muž je dugo ćutao.
Onda je rekao:
„Zato što me Ana traži.“
Navodno je djevojčica prije nekoliko mjeseci pronašla stare fotografije svoje majke i počela postavljati pitanja.
Baka i djed više nisu željeli da joj lažu.
Rekli su joj ko joj je otac.
A ona je željela da ga upozna.
Muž je znao.
Djed ga je već nekoliko puta zvao.
Nije se javljao.
„Zašto?“
„Plašio sam se da ću izgubiti vas.“
Te večeri nisam mogla ni da ga pogledam.
Nisam bila bijesna zato što je prije mene imao dijete.
Bila sam bijesna zato što je mogao šest godina gledati našu kćerku kako odrasta, slaviti svaki njen rođendan, voditi je u školu i uspavljivati je — dok je negdje postojala još jedna njegova djevojčica kojoj se nije ni javljao.
Dva dana kasnije sama sam nazvala broj koji mi je djed ostavio.
Rekla sam:
„Želim upoznati Anu.“
Sastali smo se u jednom kafiću.
Kada je ušla, prvo što sam primijetila bile su oči.
Iste kao kod moje kćerke.
Sjedila je preko puta mene i nervozno vrtjela kašičicu.
A onda me pitala nešto što nikada neću zaboraviti:
„Da li moj tata ikada priča o meni?“
Nisam imala srca da kažem istinu.
Rekla sam samo:
„Mislim da je vrijeme da njega to pitaš.“
Nedjelju dana kasnije njih dvoje su se prvi put poslije mnogo godina sreli.
Ne znam hoće li mu Ana ikada potpuno oprostiti.
Ne znam ni hoću li ja.
Ali danas naše dvije djevojčice znaju jedna za drugu.
I svaki put kada ih vidim zajedno, pomislim koliko je nevjerovatno da je sve počelo zbog nepoznatog čovjeka koji je svakog jutra ulazio u moju pekaru i naručivao kiflu i jogurt.