Prije šest mjeseci zaposlio sam se kao noćni operater u velikoj samouslužnoj autopraonici na izlazu iz grada.
Objekat je radio 24 sata, ali poslije ponoći gotovo da nije bilo mušterija.
Moj posao je bio jednostavan — pratim kamere, dopunjavam aparate i pomažem ako se neka od šest kabina pokvari.
Prve večeri kolega iz dnevne smjene pokazao mi je sistem.
Kada smo došli do kabine broj 6, rekao je:
„Poslije dva ujutru ovu ne uključuj.“
„Zašto?“
„Senzor je pokvaren.“
„Onda je popravite.“
Pogledao me nekoliko sekundi.
„Nije senzor problem.“
Nisam shvatio šta želi reći.
Kabina 6 izgledala je potpuno isto kao ostalih pet.
Prvih nekoliko sedmica ništa se nije dogodilo.
A onda sam jedne noći, tačno u 02:44, čuo zvuk aparata.
Neko je ubacio novac.
Na monitoru je pisalo:
KABINA 6 — AKTIVNA
Pogledao sam kameru.
U kabini je stajao srebrni automobil.
Nisam ga vidio da ulazi.
Pregledao sam snimak sa ulaza.
Posljednji automobil napustio je praonicu prije skoro pola sata.
Vratio sam kameru na kabinu 6.
Automobil je i dalje bio tamo.
Svjetla ugašena.
Niko nije izlazio.
Pozvao sam kolegu.
Čim sam rekao da je šestica aktivna, odgovorio je:
„Ne izlazi iz kancelarije.“
„Neko je unutra.“
„Nema nikoga.“
„Gledam automobil.“
Zaćutao je.
„Koje je boje?“
„Srebrni.“
Prekinuo je vezu.
Odmah sam ga ponovo nazvao.
Nije se javio.
Tada je zazvonio interfon iz kabine.
6
Javio sam se.
„Izvolite?“
Čuo se ženski glas.
„Aparat mi ne vraća novac.“
„Koliko ste ubacili?“
„Nisam ja ubacila.“
„Ko je onda?“
Nekoliko sekundi tišine.
„Čovjek koji sjedi pozadi.“
Pogledao sam monitor.
Kroz vjetrobransko staklo jedva sam vidio vozačko sjedište.
Bilo je prazno.
„Gospođo, gdje ste vi?“
„Naprijed.“
Zumirao sam kameru.
Nikoga.
„Ne vidim vas.“
Žena je počela govoriti tiše.
„Nemojte dolaziti.“
Veza se prekinula.
Pozvao sam policiju.
Dok sam čekao, srebrni automobil nije pomjerao.
U 02:51 svjetla kabine su se sama ugasila.
Kamera je na nekoliko sekundi izgubila sliku.
Kada se vratila, automobil je nestao.
Policija je stigla pet minuta kasnije.
Pregledali smo kabinu.
Bila je prazna.
Ali na mokrom podu nalazile su se četiri potpuno suhe površine.
Tačno tamo gdje bi stajale gume automobila.
Jedan policajac pronašao je nešto pored odvoda.
Staru registarsku tablicu.
Provjerili su je.
Pripadala je srebrnom automobilu koji je nestao prije osam godina.
Vlasnica vozila zvala se Ivana.
Nestala je iste noći.
Posljednja transakcija na njenoj kartici izvršena je upravo u ovoj autopraonici.
Vrijeme:
02:44.
Sjutradan sam tražio objašnjenje od vlasnika.
Nije više pokušavao skrivati priču.
Prije osam godina Ivana je došla oprati automobil.
Kamere su je snimile kako ulazi u kabinu 6.
Nikada nije snimljena kako izlazi.
U 03:10 radnik je pronašao kabinu praznu.
Nije bilo ni Ivane ni automobila.
Policija je pregledala sve izlaze.
Vozilo nije moglo napustiti objekat a da ga kamere ne snime.
„A ko je bio s njom?“
„Bila je sama.“
„Na interfonu je rekla da neko sjedi pozadi.“
Vlasnik me pogledao.
„Isto je rekla i tada.“
Pokazao mi je kopiju policijskog izvještaja.
Ivana je u 02:46 pozvala zaposlenog preko interfona.
Rekla je:
„Neko mi je ušao u automobil.“
Radnik je krenuo prema kabini.
Kada je stigao, automobil je nestao.
„Ko je bio taj radnik?“
Vlasnik je spustio pogled.
„Moj brat.“
„Mogu li razgovarati s njim?“
„Ne.“
Brat mu je nestao tri mjeseca poslije Ivane.
Takođe tokom noćne smjene.
Posljednji put kamera ga je snimila kako u 02:44 ulazi u kabinu 6.
Policija je ponovo otvorila oba slučaja.
Pregledali su stare snimke sa servera koji je godinama stajao u skladištu.
Na jednom videu pronašli su nešto što ranije niko nije primijetio.
Ivana ulazi automobilom u 02:43.
U 02:44 vrata su zaključana.
Na zadnjem sjedištu nema nikoga.
Sedamnaest sekundi kasnije, bez otvaranja vrata, iza nje se pojavljuje muškarac.
Sjedi potpuno mirno.
Lice mu je bilo okrenuto prema kameri.
Vlasnik praonice ga je odmah prepoznao.
„To je moj brat.“
Ali snimak je napravljen tri mjeseca prije njegovog nestanka.
„Nemoguće“, rekao je.
Policija je provjerila originalni fajl.
Datum nije bio mijenjan.
Na sljedećem snimku njegov brat prilazi kabini da pomogne Ivani.
U tom trenutku muškarac sa zadnjeg sjedišta više nije u automobilu.
Niko nije mogao objasniti šta se dogodilo.
Kabina 6 je zatvorena.
Isključili su vodu i struju.
Postavili metalnu prepreku ispred nje.
Ja sam nastavio raditi još nekoliko sedmica.
Jedne noći došao sam na smjenu u 22:00.
Sve je bilo normalno.
Do 02:44.
Tada se na monitoru pojavila obavijest:
KABINA 6 — AKTIVNA
Pogledao sam kroz prozor kancelarije.
Metalna prepreka je i dalje stajala na mjestu.
Kabina prazna.
Ali kamera je pokazivala srebrni automobil.
Ovoga puta vozačko sjedište nije bilo prazno.
Za volanom je sjedila Ivana.
Na zadnjem sjedištu vlasnikov brat.
A između njih još neko.
Ja.
Nosio sam istu uniformu koju sam imao na sebi.
Moja verzija na snimku polako je podigla glavu i pogledala pravo u kameru.
Zatim je pokazala prema interfonu.
Telefon pored mene zazvonio je.
6
Nisam se javio.
Zvonio je skoro dva minuta.
Onda je prestao.
Na monitoru je moja verzija izašla iz automobila.
Krenula je prema kancelariji.
Gledao sam kamere kako prati njen put.
Kabina 6.
Parking.
Ulaz.
Hodnik.
A onda kamera ispred mojih vrata.
Na snimku sam stajao sa druge strane vrata.
U stvarnosti nije bilo nikoga.
Tada je neko pokucao.
Tri puta.
Nisam otvorio.
Pozvao sam policiju i izašao kroz prozor na zadnjoj strani kancelarije.
Dao sam otkaz istog jutra.
Mjesec dana kasnije vlasnik me nazvao.
„Moram ti nešto pokazati.“
Policija je tokom renoviranja kabine 6 podigla metalnu rešetku odvoda.
Ispod nje nije bila obična cijev.
Postojao je stari servisni tunel koji nije bio ni na jednom planu objekta.
Na kraju tunela pronašli su malu zaključanu prostoriju.
Unutra nekoliko torbi, dokumenata i ličnih stvari nestalih ljudi.
Ali Ivane i vlasnikovog brata nije bilo.
Na zidu je visio red fotografija.
Svaka je prikazivala osobu koja je tokom godina radila noćnu smjenu u praonici.
Posljednja fotografija bila je moja.
Ispod nje datum kada sam dao otkaz.
Pomislio sam da sam se izvukao.
Onda je vlasnik okrenuo fotografiju.
Na poleđini je pisalo:
„NIJE OTIŠAO. SAMO JE PROMIJENIO SMJENU.“
Istog trenutka zazvonio mi je telefon.
Nepoznat broj.
Javio sam se.
Čuo sam zvuk vode i aparata za pranje.
Zatim svoj glas:
„Kabina 6 je slobodna.“
Pogledao sam na sat.
Bilo je tačno 02:44.