Prije dva mjeseca stiglo mi je pismo iz zatvora od čovjeka čije ime nikada ranije nisam čuo.
Na koverti je pisalo moje puno ime i adresa.
Unutra samo nekoliko rečenica:
„Nikola, izlazim za sedam dana. Tvoj otac mi je obećao da ćeš tada vratiti ono što je sakrio kod tebe. Nemoj zvati policiju.“
Moj otac je umro prije četiri godine.
Pismo sam ipak odnio policiji.
Čovjek se zvao Goran. Proveo je osamnaest godina u zatvoru zbog oružane pljačke banke.
Novac iz pljačke nikada nije pronađen.
„Kakve veze moj otac ima s njim?“
Inspektor je otvorio stari predmet.
Moj otac je 2008. bio jedan od svjedoka.
Radio je u servisu preko puta banke i tvrdio da je vidio automobil kojim su pljačkaši pobjegli.
Njegov iskaz pomogao je da Goran bude uhapšen.
„Onda zašto bi mu nešto obećao?“
Policajac nije znao.
Sedam dana kasnije Goran je izašao.
Nije došao kod mene.
Umjesto njega pojavila se žena od šezdesetak godina.
„Ja sam Goranova sestra.“
Pružila mi je ključ.
„Ovo je vaš otac dao Goranu prije suđenja.“
„Šta otvara?“
„Ne znam. Ali rekao je da će Nikola znati.“
Nisam znao.
Ključ je imao mali broj: 214.
Policija je otkrila da pripada staroj željezničkoj stanici na kojoj su nekada postojali ormarići za prtljag.
Većina je uklonjena, ali nekoliko je ostalo u podrumu.
Ormarić 214 još je bio tamo.
Unutra nije bilo novca.
Bila je dječija torba.
Moja.
Prepoznao sam je sa fotografija iz osnovne škole.
U torbi je bio stari fotoaparat, dvije kasete i fotografija mene sa ocem.
Na poleđini je njegovim rukopisom pisalo:
„Nikola je jedini vidio ko je izašao iz banke.“
Godine 2008. imao sam sedamnaest godina.
Sjećao sam se pljačke.
Ali bio sam uvjeren da tog dana nisam bio blizu banke.
Majka je, čim je vidjela torbu, rekla:
„Tvoj otac je obećao da će je uništiti.“
„Zašto?“
„Jer si poslije tog dana imao probleme.“
Navodno sam nekoliko mjeseci išao kod psihologa zbog napada panike.
Toga se gotovo nisam sjećao.
Pregledali smo fotografije iz aparata.
Na prvim su bili obični porodični snimci.
Na posljednje četiri vidjela se banka.
Fotografisao sam slučajno baš u trenutku pljačke.
Na jednoj slici muškarac izlazi na zadnja vrata.
Nije bio Goran.
Bio je moj otac.
„To je nemoguće.“
Inspektor je povećao fotografiju.
Nije bilo sumnje.
Otac je nosio torbu.
Goran je uhapšen nekoliko sati kasnije sa oružjem, ali bez novca.
Počeo sam vjerovati da je moj otac bio drugi pljačkaš.
Onda smo pogledali kasetu.
Na snimku otac razgovara sa Goranom nekoliko dana prije pljačke.
Goran govori:
„Ti samo voziš. Ja ulazim.“
Otac odgovara:
„Nikola ništa ne smije saznati.“
Majka je počela plakati.
„Znala si?“
„Znala sam da je u problemima. Nisam znala za banku.“
Policija je pretražila našu staru porodičnu kuću.
Novac nisu pronašli.
Ali u zidu garaže našli su metalnu kutiju.
Unutra su bili dokumenti za čovjeka po imenu Aleksandar Ilić.
Fotografija je bila očeva.
„Zašto je imao drugi identitet?“
Otisci prstiju dali su odgovor.
Čovjek kojeg sam cijelog života zvao ocem zapravo se zvao Aleksandar.
Ime pod kojim sam ga poznavao pripadalo je drugom čovjeku koji je nestao 1995.
Majka je tvrdila da nije znala.
„Kako možeš biti udata za čovjeka i ne znati mu pravo ime?“
„Upoznala sam ga 1997. Već je imao te dokumente.“
Policija je pronašla porodicu pravog vlasnika identiteta.
Njegova sestra pogledala je fotografiju mog oca.
„To nije moj brat.“
„Kada ste ga posljednji put vidjeli?“
„1995.“
Pravi čovjek nikada nije pronađen.
Sve je počelo izgledati kao da je moj otac ukrao identitet nestalog čovjeka.
Ali Goran je, kada smo konačno razgovarali s njim, rekao:
„Aleksandar nije ukrao ničiji identitet.“
„Kako onda objašnjavate dokumente?“
„Jer su bila dvojica.“
Ispričao je da su Aleksandar i čovjek čije je ime koristio radili zajedno.
Izgledali su gotovo identično, iako nisu bili braća.
Godinama su mijenjali identitete kada bi upali u probleme.
„Gdje je drugi čovjek?“
„Mislio sam da je mrtav.“
„A novac?“
Goran se nasmijao.
„Nikola, ja nikada nisam tražio novac.“
Pokazao mi je kopiju pisma koje mu je otac poslao nekoliko mjeseci prije smrti.
„Kada izađeš, pronađi Nikolu. On ima fotografiju koja može dokazati ko je stvarno bio u banci.“
Pogledali smo ponovo originalnu fotografiju.
Muškarac je imao očevo lice.
Ali na lijevoj ruci nije imao vjenčani prsten.
Moj otac ga nikada nije skidao.
Policija je analizirala druge detalje.
Muškarac je imao tetovažu na vratu.
Otac je nije imao.
To nije bio moj otac.
Bio je drugi čovjek.
Pravi vlasnik identiteta za kojeg smo mislili da je nestao.
Bio je živ najmanje do 2008.
„Zašto je onda moj otac preuzeo njegovo ime?“
Odgovor je pronađen na drugoj kaseti.
Na njoj su oba muškarca sjedila za istim stolom.
I izgledala gotovo isto.
Jedan kaže:
„Ako mene uhvate, ti ostaješ Marko.“
Drugi odgovara:
„A ako uhvate mene, ti postaješ Aleksandar.“
Tada se u kadar uključio treći muškarac.
I on je imao isto lice.
Zaustavili smo snimak.
„Ko je ovo?“
Goran je prvi put djelovao uplašeno.
„Nisam znao da je i on bio tamo.“
Treći čovjek se zvao Petar.
Policija je pronašla njegovo ime u starom predmetu.
Bio je zaštitar banke.
Nestao je istog dana kada je izvršena pljačka.
Tri čovjeka gotovo identičnog izgleda.
Tri različita identiteta.
Majka je tada priznala posljednju stvar koju joj je otac rekao prije smrti:
„Ako Nikola ikada pronađe kasetu, neka ne pokušava saznati koji sam od njih ja.“
„Zašto?“
Nije joj objasnio.
DNK mog pokojnog oca upoređen je sa rođacima Aleksandra, Marka i Petra.
Nije odgovarao nijednoj porodici.
Čovjek kojeg sam zvao ocem zapravo nije bio nijedan od njih.
Njegov pravi identitet i dalje nismo znali.
Ali DNK je pokazao da je bio moj biološki otac.
Policija je nekoliko sedmica kasnije pronašla novac iz pljačke.
Bio je sakriven u podrumu napuštenog servisa.
Pored njega stajala je kutija sa četiri pasoša.
Na svakom drugačije ime.
Na svakom gotovo isto lice.
Tri muškarca smo već znali.
Četvrti pasoš pripadao je mom ocu.
Njegovo pravo ime bilo je Viktor.
Na dnu kutije nalazila se fotografija četvorice dječaka starih možda deset godina.
Svi su izgledali isto.
Na poleđini je pisalo:
„Braća, 1974.“
Goran je dugo gledao fotografiju.
„Vaš otac mi je rekao da su odrasli zajedno u domu.“
„Znači bili su četvorica braće?“
„Ne.“
Izvadio je dokument koji je godinama skrivao.
Bila je to evidencija doma.
Dječaci nisu imali iste roditelje.
Nisu čak bili rođeni u istom gradu.
Ali sva četvorica imala su isti datum rođenja.
Pored njihovih imena nalazila se napomena:
„Ne dozvoliti zajedničko DNK testiranje.“
„Zašto?“
Goran je okrenuo posljednju stranicu.
Na njoj je bilo peto ime.
Moje.
I datum iz 2008. godine.
„Nikola je pronađen. Ne govoriti mu da pripada istoj grupi.“
Pogledao sam Gorana.
„Rođen sam skoro dvadeset godina poslije njih.“
Goran je klimnuo.
„Znam.“
„Onda zašto sam na spisku?“
Nije odgovorio.
Samo je pokazao posljednju fotografiju koju je moj otac sakrio u fascikli.
Na njoj sam stajao ja sa sedamnaest godina.
Pored mene četvorica muškaraca sa gotovo istim licem.
Troje nisam prepoznavao.
Četvrtog jesam.
Bio je moj otac.
A ispod fotografije pisalo je:
„Nikola još misli da je najmlađi.“