Prije dva mjeseca nazvao me vlasnik malog skladišta na drugom kraju grada.
„Gospodine Nikola, ako do petka ne preuzmete svoje stvari, moraću ih baciti.“
„Kakve stvari?“
„Kutije koje držite kod mene već dvanaest godina.“
Nikada nisam iznajmio skladište.
Čovjek mi je poslao ugovor.
Na njemu je bilo moje ime, matični broj i potpis.
Ugovor je potpisan 2014. godine.
Problem je bio što sam te godine živio u Njemačkoj.
Otišao sam u skladište.
U maloj prostoriji nalazilo se sedam kartonskih kutija.
Na svakoj je bilo napisano samo jedno slovo.
Otvorio sam prvu.
Unutra su bile moje stvari iz djetinjstva: igračke, školske sveske i fotografije.
„Odakle vam ovo?“
Vlasnik je slegnuo ramenima.
„Vi ste ih donijeli.“
U drugoj kutiji pronašao sam desetine pisama.
Sva su bila adresirana meni.
Nijedno nikada nisam dobio.
Najstarije je bilo iz 1998.
Pošiljalac:
Ana Petrović.
Nisam poznavao nikakvu Anu.
Otvorio sam prvo pismo.
„Nikola, danas ti je sedmi rođendan. Znam da ti govore da sam otišla, ali jednog dana ću ti objasniti zašto ne smijem doći.“
Moja majka se zvala Vesna.
Bila je živa i stanovala deset minuta od mene.
Odmah sam otišao kod nje.
Čim je vidjela pismo, problijedjela je.
„Ko je Ana?“
„Ne znam.“
„Pisala mi je kao da mi je majka.“
Vesna je dugo ćutala.
„Ana ti je bila dadilja.“
Ali pisma nisu zvučala kao da ih je pisala dadilja.
U jednom je stajalo:
„Još uvijek čuvam narukvicu koju su ti stavili kada si se rodio.“
Pokazao sam majci.
Počela je plakati.
„Nikola, nemoj otvarati ostale kutije.“
Naravno da sam ih otvorio.
U trećoj sam pronašao rodni list.
Moje ime.
Moj datum rođenja.
Ali kao majka bila je navedena Ana Petrović.
Otac je bio nepoznat.
„Jesam li usvojen?“
Vesna je odmahnula glavom.
„Ja sam te rodila.“
Uradili smo DNK test.
Rezultat je potvrdio da je Vesna moja biološka majka.
Dakle, rodni list je morao biti lažan.
Policija je pronašla Anu.
Živjela je u Sloveniji.
Kada sam je nazvao, počela je plakati čim je čula moje ime.
„Mislila sam da su ti rekli.“
„Šta?“
„Da sam i ja tvoja majka.“
Pomislio sam da nije dobro.
Ali pristala je na DNK test.
Rezultat je stigao poslije sedam dana.
I Ana je bila moja biološka majka.
Laboratorija je ponovila analizu.
Isti rezultat.
Dvije žene genetski su izgledale kao moje majke.
Doktor je objasnio da postoji nekoliko mogućih objašnjenja, ali da prvo moramo testirati njih dvije.
Rezultat je pokazao nešto još čudnije.
Vesna i Ana bile su jednojajčane bliznakinje.
„Nemam sestru“, rekla je Vesna.
Ana je tvrdila isto.
Obje su odrasle kao jedinice.
Policija je pronašla njihove rodne listove.
Rođene su istog dana, u istoj bolnici.
Ali pod različitim prezimenima.
Jedna porodica živjela je u Sarajevu.
Druga gotovo 200 kilometara dalje.
Njihove majke se, prema svemu što smo pronašli, nikada nisu poznavale.
U četvrtoj kutiji nalazio se VHS snimak.
Na njemu je bila bolnička soba.
Dvije žene držale su novorođene djevojčice.
Iza kamere muški glas govori:
„Od danas se nikada ne smiju sresti.“
Na poleđini kasete bila je godina:
1968.
Godina rođenja Vesne i Ane.
„Ko je snimao?“
Nismo znali.
U petoj kutiji pronašli smo odgovor.
Dnevnik doktora koji je radio u toj bolnici.
Pisao je o eksperimentalnom programu liječenja neplodnosti.
Dvije žene su, bez znanja jedna o drugoj, nosile embrione nastale iz istog postupka.
Ali to nije objašnjavalo kako su Vesna i Ana jednojajčane bliznakinje.
Na posljednjoj stranici doktor je napisao:
„Greška je otkrivena poslije porođaja. Djevojčice nisu smjele završiti u dvije porodice.“
Policija je pronašla njegovog sina.
On nam je predao očevu arhivu.
Iz nje smo saznali da su bebe nakon rođenja namjerno razdvojene i dobile različite identitete.
„Zašto?“
„Moj otac nikada nije želio pričati o tome.“
Onda sam otvorio šestu kutiju.
Unutra su bile fotografije mene kao bebe.
Na nekima me drži Vesna.
Na drugima Ana.
Fotografije su snimljene u razmaku od nekoliko dana.
Ana je konačno priznala istinu.
Kada sam se rodio, nekoliko sedmica sam živio kod nje.
„Kako, ako me Vesna rodila?“
„Nije.“
Vesna je počela vikati.
Imala je fotografije iz trudnoće, medicinske nalaze i sjećanje na porođaj.
Ana je imala isto.
Pregledali smo njihove stare bolničke kartone.
Obje su se porodile istog dana.
Obje su rodile dječaka.
Oba dječaka dobila su ime Nikola.
„Znači postoje dvojica?“
Ana je klimnula.
Njen Nikola nestao je iz porodilišta nakon dva dana.
Njoj su rekli da je umro.
Vesna je svog Nikolu odvela kući.
Mene.
Ali DNK nije mogao pokazati čiji sam sin jer su dvije žene imale praktično isti genetski profil.
„Kako ćemo onda saznati?“
Posljednja, sedma kutija sadržala je dvije bolničke narukvice.
Nikola A.
Nikola B.
I fotografiju dvije bebe koje izgledaju gotovo identično.
Na poleđini:
„Jedan je vraćen pogrešnoj majci.“
Policija je pronašla otiske na fotografiji.
Pripadali su čovjeku koji je 2014. iznajmio skladište pod mojim imenom.
Bio je živ.
Pronašli su ga u Austriji.
Kada su mi pokazali njegovu fotografiju, nisam mogao govoriti.
Imao je moje lice.
Imao je 35 godina.
Isti kao ja.
Upoznali smo se nekoliko dana kasnije.
„Jesi li ti drugi Nikola?“
Odmahnuo je glavom.
„Nekada sam mislio da jesam.“
„Šta to znači?“
Izvadio je svoju bolničku narukvicu.
Na njoj nije pisalo Nikola.
Pisalo je:
„Dječak C.“
„Ali na fotografiji su dvije bebe.“
„Znam.“
„Ko si onda ti?“
Pogledao je sedam kutija iza mene.
„Zato sam ih ostavio.“
Zatim je izvadio posljednji dokument koji nije stavio u skladište.
Bio je to izvještaj iz porodilišta.
Te noći nisu rođena dva dječaka.
Rođena su tri.
Dvojica su evidentirana.
Treći nije imao ni ime ni roditelje.
„A gdje je drugi Nikola?“
Čovjek je zaćutao.
„Pronašao sam ga prije dvanaest godina.“
„Gdje je?“
Pokazao je fotografiju.
Na njoj smo bila trojica odraslih muškaraca.
Sva trojica sa gotovo istim licem.
Trećeg čovjeka sam odmah prepoznao.
Viđao sam ga skoro svakog jutra posljednjih pet godina.
Radio je u pekari preko puta moje zgrade.
Na poleđini fotografije pisalo je:
„Ako Nikola otvori kutije, znači da je konačno vrijeme da sazna zašto smo sva trojica živjela pod njegovim imenom.“