Prije dva mjeseca nazvala me žena iz jednog hotela i rekla da sam kod njih zaboravio kofer.
„Nisam bio u vašem hotelu.“
„Gospodine Nikola, odjavili ste se jutros.“
Pomislio sam da je neko koristio moje podatke.
Recepcionerka mi je poslala fotografiju pasoša koji je gost ostavio prilikom prijave.
Bio je moj.
Isti broj.
Ista fotografija.
Ali moj pasoš je bio u ladici ispred mene.
„Imate li snimke kamera?“
Sat vremena kasnije poslala mi je fotografiju muškarca koji ulazi u hotel.
Nije ličio na mene.
Bio je stariji, sijede kose i sa naočarima.
Ipak, koristio je moje ime.
Otišao sam u hotel.
Kofer je bio zaključan.
Policija ga je otvorila.
Unutra nije bilo odjeće.
Bile su samo stare fotografije, kasetofon i ključ sa brojem 307.
Na vrhu fotografija bila je slika moje porodice snimljena 1997. godine.
Imao sam šest godina.
Pored mene su stajali roditelji.
Ali između njih je bio muškarac iz hotela.
„Ko je ovo?“
Majka je problijedjela čim sam joj pokazao fotografiju.
„Odakle ti to?“
„Ko je čovjek?“
„Ne znam.“
Laganje joj nikada nije dobro išlo.
Nakon pola sata priznala je da se zove Branko.
Bio je prijatelj mog oca.
„Zašto ga se ne sjećam?“
„Nestao je kada si imao šest godina.“
Prema njenoj priči, Branko je nekoliko mjeseci živio kod nas.
Jednog jutra otišao je i više se nije javio.
„Zašto sada koristi moje ime?“
Nije znala.
Ključ 307 pripadao je sefu na autobuskoj stanici.
U njemu smo pronašli VHS kasetu.
Na njoj je pisalo:
„Nikola — 1997.“
Na snimku sam bio ja kao dječak.
Sjedio sam za kuhinjskim stolom.
Branko me pita:
„Kako se zoveš?“
„Nikola.“
„A kako sam se ja zvao kada sam bio mali?“
Dječak na snimku odgovara:
„Nikola.“
Snimak se završava.
Pogledao sam majku.
„Šta ovo znači?“
Počela je plakati.
Branko je, navodno, tvrdio da je kao dijete takođe nosio moje ime.
„Kako može neko promijeniti ime iz Nikola u Branko?“
„Tvoj otac mu je promijenio dokumente.“
Otac je umro prije osam godina.
Pregledao sam njegove stare papire.
Pronašao sam rodni list na ime Nikola Petrović, rođen 1961.
Moj otac rođen je 1962.
„Ko je ovaj Nikola?“
Majka je odgovorila:
„Branko.“
Policija je provjerila dokument.
Bio je pravi.
Branko je rođen kao Nikola Petrović.
Imao je isto ime i prezime kao ja.
Ali zašto?
Pronašli smo ga tri dana kasnije.
Nije bježao.
Sjediо je u kafiću nekoliko ulica od hotela.
„Zašto ste koristili moj pasoš?“
„Da bih bio siguran da će te pozvati.“
„Mogli ste me jednostavno nazvati.“
„Ne bi mi vjerovao.“
„Šta želite?“
„Da pronađeš sobu 307.“
Mislio sam da govori o hotelskoj sobi.
Nije.
Broj 307 bio je broj sobe u starom dječjem domu koji je zatvoren 1998.
Branko je tamo odrastao.
Otišli smo sa policijom.
Zgrada je bila napuštena.
Na trećem spratu pronašli smo sobu 307.
Unutra šest starih kreveta.
Na zidu, ispod slojeva boje, bila su urezana imena.
Sva ista:
NIKOLA
Šest puta.
„Šta je ovo?“
Branko je pokazao jedno ime.
„Ovo sam ja.“
„A ostali?“
„Dječaci sa kojima sam živio.“
Svih šest dječaka u domu zvali su se Nikola Petrović.
Kada bi jedan napunio sedam godina, dobijao bi novo ime i odlazio u drugu porodicu.
„Zašto?“
Branko nije znao.
Ali moj otac jeste.
Radio je u domu kao mladi administrativni radnik.
Godinama kasnije pronašao je Branka i pokušao saznati ko je pravio lažne identitete.
U arhivi doma pronašli smo kartone.
Nikola 1.
Nikola 2.
Sve do Nikole 6.
Branko je bio broj 4.
Ispod spiska postojalo je još jedno ime:
Nikola 7 — rezervisan.
Datum upisa bio je 1991.
Godina mog rođenja.
„Ja nikada nisam bio u domu.“
Majka je rekla da nisam.
DNK je potvrdio da su ljudi koji su me odgojili moji biološki roditelji.
Dakle, nisam usvojen.
Zašto sam onda bio Nikola 7?
Branko je rekao da moramo pronaći bivšu direktoricu doma.
Imala je 91 godinu i živjela u staračkom domu.
Kada me je ugledala, uhvatila me za ruku.
„Sedmica.“
„Zašto me tako zovete?“
„Jer te nikada nisu doveli.“
„Ko?“
„Tvoj otac.“
Objasnila je da djeca nisu slučajno dobijala isto ime.
Ime je služilo kao privremeni identitet dok se ne utvrdi gdje će završiti.
„Ko je slao djecu?“
„Privatna klinika.“
Svih šest dječaka rođeno je nakon liječenja neplodnosti u istoj klinici.
Roditelji su kasnije dobili obavještenje da su bebe umrle.
Djeca su završila u domu.
„Zašto bi neko krao bebe?“
Direktorica je odgovorila:
„Nisu krali bebe. Krili su grešku.“
Klinika je godinama koristila uzorke pogrešnog donora.
Kada su shvatili šta se dogodilo, pokušali su ukloniti djecu iz evidencije.
„A ja?“
„Ti si trebao biti sedmi.“
Moj otac je otkrio plan prije nego što su me uzeli iz porodilišta.
Zato me je zaštitio.
„Znači imamo istog biološkog oca?“
Branko je odmahnuo glavom.
DNK test pokazao je da nismo u srodstvu.
Isto je važilo za ostale dječake koje je policija uspjela pronaći.
Šestoro djece iz istog programa.
Šest različitih bioloških očeva.
„Onda kakva greška?“
Direktorica je samo rekla:
„Pitajte šta je bilo zajedničko majkama.“
Provjerili smo.
Sve njihove majke bile su pacijentkinje istog doktora.
I sve su prije trudnoće dobile eksperimentalni lijek označen kao P-307.
Moja majka takođe.
„Šta je lijek radio?“
Niko nije znao.
Doktor koji je vodio program odavno je bio mrtav.
Ali njegova privatna dokumentacija bila je sačuvana.
Na posljednjoj stranici pronašli smo tabelu sa sedam imena.
Pored prvih šest pisalo je:
„Odvojeni prije sedme godine.“
Pored mene:
„Ostao sa biološkom porodicom — praćenje nastaviti.“
„Kakvo praćenje?“
Branko je otvorio drugi fascikl.
Unutra su bile fotografije mene iz gotovo svake godine života.
Neko me pratio više od trideset godina.
Na posljednjoj fotografiji bio sam ispred hotela u kojem sam upravo pronašao kofer.
Fotografija je napravljena tog jutra.
Na poleđini je pisalo:
„Nikola 7 još uvijek ne zna za Nikolu 8.“
Pogledao sam Branka.
„Postoji osmi?“
Odmahnuo je glavom.
„Kada sam napustio hotel, otvorio sam sef prije tebe.“
Iz džepa je izvadio rodni list.
Ime:
Nikola Petrović.
Datum rođenja bio je jučerašnji.
„To je beba“, rekao sam.
Branko je klimnuo.
„Rođena u istoj klinici koja je zvanično zatvorena prije dvadeset pet godina.“
Na dnu dokumenta nalazila se oznaka:
P-307 — ciklus nastavljen.
A ispod nje jedna rečenica:
„Nikola 7 odobren kao sljedeći donor.“