Prije godinu dana zaposlio sam se kao zaštitar u velikom tržnom centru. Radio sam uglavnom drugu smjenu i već nakon nekoliko sedmica znao sam skoro sve radnike i stalne mušterije.
Ali jednog čovjeka nisam mogao razumjeti.
Dolazio je svakog utorka tačno u šest poslije podne.
Imao je oko šezdeset godina, uvijek uredno odijelo i malu crnu torbu.
Ušao bi u tržni centar, popeo se na drugi sprat i sjeo na klupu ispred prodavnice ženskih cipela.
I onda bi čekao.
Sat vremena.
Ponekad dva.
Nikada ništa nije kupovao.
Jednog utorka centar se skoro ispraznio, a on je i dalje sjedio.
Prišao sam mu.
„Gospodine, zatvaramo za deset minuta.“
„Znam.“
„Čekate nekoga?“
Pogledao je prema prodavnici.
„Da.“
„Možda da ih nazovete?“
Nasmiješio se.
„Nemam broj.“
Pomislio sam da je u pitanju neka žena.
Narednog utorka ponovo je došao.
Pa sljedećeg.
Jedne večeri prodavačica iz radnje mi je rekla:
„Znaš li da taj čovjek ovdje dolazi već skoro šest godina?“
„Šest godina?“
„Svaki utorak.“
To je već bilo čudno.
Sljedeći put sam sjeo pored njega.
„Moram vas nešto pitati.“
„Znam šta.“
Zvao se Dušan.
Prije šest godina njegova sedamnaestogodišnja kćerka Ana nestala je.
Tog utorka došla je sa prijateljicom u tržni centar.
Posvađala se s ocem preko telefona jer joj nije dozvolio da ode na koncert u drugi grad.
„Rekao sam joj da odmah ide kući.“
Ana je ljutito odgovorila:
„Neću se vratiti dok mi ne kažeš da mi vjeruješ.“
Prekinula je vezu.
To je bio njihov posljednji razgovor.
Kamere su pokazale da je oko šest sati izašla iz centra.
Nakon toga joj se izgubio svaki trag.
Policija ju je mjesecima tražila.
Ništa.
„Zašto onda čekate baš ovdje?“
Dušan je pokazao prodavnicu cipela.
„Prije svađe poslala mi je fotografiju cipela koje je htjela kupiti.“
Uz fotografiju je napisala:
„Čekaj me ovdje u šest. Treba mi tvoje mišljenje.“
Dušan nije došao.
Bio je ljut.
Od dana njenog nestanka dolazio je svakog utorka u šest.
„Znam da zvuči ludo.“
Nisam znao šta da odgovorim.
Prošlo je nekoliko mjeseci.
Onda se jednog utorka dogodilo nešto što niko nije očekivao.
Na recepciji me pozvala koleginica.
„Neka žena pita za čovjeka koji utorkom sjedi na drugom spratu.“
Pomislio sam na Dušana.
Žena je imala oko trideset godina.
„Vi tražite Dušana?“
„Ne znam kako se zove.“
Izvadila je telefon i pokazala fotografiju.
Bio je on.
„Gdje ste dobili ovu fotografiju?“
„Od moje sestre.“
Srce mi je ubrzalo.
„Kako se zove vaša sestra?“
„Ana.“
Odmah sam pozvao Dušana.
Stigao je za manje od dvadeset minuta.
Kada je žena izgovorila ime njegove kćerke, morao je sjesti.
Ali žena nije bila Anina sestra.
Tako ju je samo zvala.
Ana je bila živa.
Nakon odlaska iz tržnog centra prije šest godina ušla je u automobil sa poznanikom koji je išao prema drugom gradu.
Doživjeli su nesreću.
Mladić je poginuo.
Ana je preživjela sa teškom povredom glave.
Kod sebe nije imala dokumente.
Telefon je bio uništen.
Mjesecima nije mogla reći ni kako se zove.
Kasnije joj se dio pamćenja vratio, ali ne sve.
Završila je u rehabilitacionom centru, a zatim u ustanovi za osobe kojima je bila potrebna pomoć u svakodnevnom životu.
„Kako je moguće da je policija nije pronašla?“, pitao je Dušan.
Dogodio se niz grešaka.
U bolnicu je primljena pod pogrešnim prezimenom koje je neko pronašao na stvarima iz automobila.
Kada se počela prisjećati imena, policijski slučaj njenog nestanka već je bio praktično hladan.
A onda se prije nekoliko sedmica dogodilo nešto.
Ana je gledala reklamu na televiziji.
Na ekranu se pojavio tržni centar.
Počela je ponavljati:
„Cipele. Utorak. Tata.“
Njena prijateljica iz ustanove počela je pretraživati internet.
Pronašla je staru objavu o nestaloj djevojci.
Na fotografiji je bila Ana.
Dušan je već sljedećeg jutra otišao po nju.
Nisam bio tamo kada su se prvi put sreli.
Ali narednog utorka, tačno u šest, ponovo sam ga vidio.
Ovoga puta nije bio sam.
Pored njega je sjedila žena kratke kose.
Ana.
Dušan me pozvao.
„Ovo je čovjek o kojem sam ti pričao.“
Ana mi je pružila ruku.
Govorila je sporije, ali razumjela je sve.
Na nogama je imala nove crvene cipele.
„Lijepe su“, rekao sam.
Pogledala je oca.
„On ih je izabrao.“
Dušan se nasmijao.
„Šest godina kasnim sa mišljenjem.“
Sjedenje na klupi tog dana nije trajalo dugo.
Nakon desetak minuta ustali su.
„Vidimo se sljedećeg utorka?“, pitao sam.
Dušan je pogledao Anu.
Ona je odmahnula glavom.
„Ne.“
„Zašto?“
Uhvatila ga je pod ruku.
„Više nema koga da čeka.“
Nikada više nisam vidio Dušana da sjedi na toj klupi.
Ali svaki put kada utorkom prođem pored nje, sjetim se čovjeka koji je šest godina dolazio na isto mjesto zbog jedne poruke koju nije poslušao.
„Čekaj me ovdje u šest.“
Ispostavilo se da je Ana zaista zakasnila.
Samo malo više nego što je iko mogao zamisliti.