Prije godinu dana kupio sam mali stan od čovjeka koji je hitno odlazio u inostranstvo. Cijena je bila dobra, zgrada mirna, a stan gotovo potpuno namješten.
Prve večeri primijetio sam nešto neobično.
Na unutrašnjoj strani kuhinjskog ormarića bilo je hemijskom olovkom ispisano:
„17. u mjesecu — 19:30.“
Pomislio sam da je bivši vlasnik zapisao neki termin.
Nisam obraćao pažnju.
Sve do sedamnaestog.
Tačno u pola osam neko je pozvonio.
Ispred vrata stajao je dječak od možda deset godina.
U rukama je držao šahovsku tablu.
„Je li čika Petar tu?“
Petar je bio prethodni vlasnik.
„Nije. Odselio se.“
Dječak se zbunio.
„A kada se vraća?“
„Mislim da se neće vraćati.“
Spustio je pogled.
„Dobro.“
Okrenuo se i otišao.
Mjesec kasnije, ponovo sedamnaestog, ponovo je pozvonio.
Ista šahovska tabla.
„Petar se nije vratio?“
„Nije.“
„Mogu li ipak ući?“
Nisam znao šta da kažem, ali pustio sam ga.
Zvao se Luka.
Sjeo je za kuhinjski sto i otvorio šah.
„Petar i ja igramo jednu partiju već dvije godine.“
„Dvije godine jednu partiju?“
Klimnuo je.
Igrali su samo jednom mjesečno.
Nikada nisu zapisivali poteze.
Obojica su pamtili gdje su figure stajale.
„Ali tabla je sada prazna.“
„Znam raspored.“
Dječak je za nekoliko minuta postavio sve figure.
Jedna partija bila je zaustavljena usred igre.
„Zašto jednostavno ne počnete novu?“
Pogledao me ozbiljno.
„Zato što mi je obećao da ćemo ovu završiti.“
Tada sam prvi put pokušao kontaktirati Petra.
Broj koji sam imao više nije bio aktivan.
Poslao sam mu e-mail.
Nije odgovorio.
Sljedećeg mjeseca Luka je ponovo došao.
Počeli smo razgovarati.
Saznao sam da živi sa bakom u susjednoj zgradi.
Majka mu radi u drugom gradu, a otac je otišao kada je bio mali.
Petar ga je upoznao slučajno u parku dok je igrao šah sam protiv sebe.
Od tada su svakog sedamnaestog igrali.
„Zašto baš jednom mjesečno?“
„Petar je rekao da važne stvari treba čekati.“
Narednih nekoliko mjeseci Luka je nastavio dolaziti.
Nisam znao dobro igrati šah, pa me počeo učiti.
Ali onu Petrovу partiju nismo dirali.
Stajala je na malom stolu u uglu.
Jednog dana Luka nije došao.
Prvi put poslije skoro tri godine.
Sljedećeg jutra otišao sam do njegove bake.
Rekla mi je da je Luka u bolnici.
Upala slijepog crijeva.
Ništa ozbiljno, ali morao je ostati nekoliko dana.
Otišao sam da ga posjetim.
„Pomjeri mi konja“, rekao je čim me ugledao.
„Kojeg?“
Objasnio mi je tačno polje.
„Jesi li siguran?“
„Jesam. Petar bi to odigrao.“
Kada sam se vratio kući, pomjerio sam figuru.
Tada sam primijetio nešto ispod šahovske table.
Mala koverta bila je zalijepljena za njeno dno.
Na njoj je pisalo:
„Za Luku, kada završi partiju.“
Nisam je otvorio.
Ponovo sam pokušao pronaći Petra.
Ovoga puta sam preko njegovog prezimena pronašao njegovu sestru.
Nazvao sam je.
Nakon što sam objasnio ko sam, nastala je duga tišina.
„Znači Luka još dolazi?“
„Da.“
„Petar nije otišao u inostranstvo zbog posla.“
„Nego?“
„Zbog liječenja.“
Petar je imao rak.
Stan je prodao jer mu je trebao novac za terapiju u Njemačkoj.
„Zašto nije rekao Luki?“
„Nije želio da dječak ponovo čeka nekoga ko možda neće doći.“
Petar je umro prije pet mjeseci.
Nisam znao kako da to kažem Luki.
Kada je izašao iz bolnice, došao je sedamnaestog kao i uvijek.
Sjeli smo za sto.
Rekao sam mu istinu.
Dugo nije govorio.
Onda je pogledao šahovsku tablu.
„Znači neće završiti partiju?“
„Neće.“
Luka je ustao.
Mislio sam da će otići.
Umjesto toga prišao je tabli.
Gledao je nekoliko minuta.
Onda je pomjerio bijelu damu.
„Šah-mat.“
„Ko je pobijedio?“
„Petar.“
Tek tada sam se sjetio koverte.
Dao sam mu je.
Unutra je bilo pismo i jedna fotografija njih dvojice iz parka.
Luka je počeo čitati.
„Ako ovo čitaš, znači da smo nekako završili partiju bez mene.“
Dalje je pisalo:
„Namjerno sam posljednjih nekoliko poteza igrao lošije. Znao sam da ćeš jednog dana vidjeti potez kojim možeš pobijediti, ali sam se nadao da ćeš izabrati moj.“
Luka je zastao.
Pogledao me.
Nisam razumio.
On jeste.
Petar je mjesecima namjerno ostavljao mogućnost da Luka pobijedi.
Ali dječak je posljednjim potezom pomjerio svoju figuru tako da pobjeda pripadne Petru.
Na kraju pisma stajalo je:
„Šah nije važan zbog toga ko pobijedi. Važan je zbog čovjeka koji ostane preko puta tebe dovoljno dugo da naučiš razmišljati prije svakog poteza.“
Danas Luka ima dvanaest godina.
I dalje dolazi svakog sedamnaestog.
Samo više ne pita za Petra.
Sada igramo nas dvojica.
Prošlog mjeseca prvi put me pobijedio.
„Hoćemo revanš odmah?“, pitao sam.
Odmahnuo je glavom.
„Sljedećeg sedamnaestog.“
„Zašto da čekamo mjesec?“
Nasmijao se.
„Zato što važne stvari treba čekati.“