Prije pet mjeseci dobio sam posao dostavljača u jednoj kurirskoj službi. Svakog dana imao sam po pedesetak adresa i većinu ljudi bih zaboravio čim bih izašao iz zgrade.
Ali jednu adresu nisam mogao zaboraviti.
Stan broj 7, stara zgrada na kraju grada.
Prvi put sam tamo odnio mali paket.
Otvorila mi je žena od oko sedamdeset godina.
„Za Milicu Petrović?“
Žena se zbunila.
„Milica više ne živi ovdje.“
„Imate li novu adresu?“
„Nemam.“
Vratio sam paket u skladište.
Sedam dana kasnije — novi paket za Milicu.
Ista adresa.
Ponovo ga nisam mogao uručiti.
Onda treći.
Četvrti.
Paketi su uvijek bili mali i uvijek ih je slao isti čovjek:
Vladimir Petrović.
Jednog dana pitao sam staricu:
„Znate li ko su Milica i Vladimir?“
„Naravno.“
Zvala se Vera i stan je kupila od Milice prije skoro deset godina.
„Vladimir joj je otac.“
„Zašto onda šalje pakete ovdje?“
Vera me pogledala.
„Zato što vjerovatno ne zna gdje je.“
Ispričala mi je da su se Milica i njen otac strašno posvađali nakon smrti njene majke.
Milica je ubrzo prodala stan i otišla.
„Nikada se nije vratila.“
Sljedećeg dana u skladištu me čekao još jedan paket.
Ovoga puta nisam mogao odoljeti.
Pogledao sam adresu pošiljaoca.
Vladimir je živio samo dvadesetak kilometara dalje.
Nakon smjene otišao sam tamo.
Otvorio mi je veoma star čovjek.
„Gospodine Vladimir?“
„Da.“
„Ja donosim vaše pakete Milici.“
Odjednom se nasmiješio.
„Je li dobro?“
Nisam znao kako da mu kažem.
„Milica već skoro deset godina ne živi na toj adresi.“
Osmijeh mu je nestao.
„Znam.“
„Znate?“
Klimnuo je.
„Znam.“
Bio sam potpuno zbunjen.
„Pa zašto onda šaljete pakete?“
Pozvao me unutra.
Na stolu je bilo još desetak malih kutija, uredno zapakovanih.
„Šta je unutra?“, pitao sam.
„Rođendanski pokloni.“
Milica je imala sina Davida.
Vladimir ga je posljednji put vidio kada je dječak imao četiri godine.
Danas je imao četrnaest.
„Svake godine mu kupim nešto.“
„Ali paketi vam se vraćaju.“
„Znam.“
Pokazao je ormar.
Unutra su bili svi vraćeni paketi.
Na svakom je bila godina.
2017.
2018.
2019.
2020.
Sve do danas.
„Zašto ih uopšte šaljete?“
Vladimir je dugo ćutao.
„Jer ako jednog dana Milica provjeri staru adresu, možda će neko znati da sam je tražio.“
Tada mi je ispričao za svađu.
Nakon smrti supruge počeo je piti.
Milica je pokušavala pomoći.
Jedne večeri rekao joj je nešto zbog čega se kajao gotovo deset godina.
„Rekao sam joj da je majka umrla razočarana u nju.“
„Je li to bilo istina?“
„Ne.“
To je izgovorio samo da je povrijedi.
Milica je sljedećeg mjeseca otišla.
Promijenila broj.
Prekinula svaki kontakt.
„Jeste li je tražili?“
„Jesam. Ali kada je nisam pronašao, zaključio sam da ne želi da je pronađem.“
Vratio sam se kući i pokušao zaboraviti cijelu priču.
Nije bila moja stvar.
Ali nekoliko dana kasnije ponovo sam dostavljao Veri.
Ispričao sam joj da sam upoznao Vladimira.
„Još šalje pakete?“
„Da.“
Vera je zastala.
„Možda imam nešto što vam može pomoći.“
Iz starog rokovnika izvukla je broj telefona.
„Milica mi je prije dvije godine čestitala Novu godinu.“
Broj je još radio.
Nisam je odmah nazvao.
Dao sam ga Vladimiru.
Gledao je papir nekoliko minuta.
„Ne mogu.“
„Deset godina je tražite.“
„Upravo zato.“
Ruke su mu se tresle.
„Šta ako se javi i kaže da me nikada više ne zovem?“
„Onda ćete barem znati.“
Nije nazvao.
Prošle su dvije sedmice.
Onda sam jednog jutra dobio poruku od njega:
„Možete li danas doći?“
Kada sam stigao, na stolu je bio posljednji paket.
„Nazvao sam.“
„I?“
„Javila se.“
Nije mi rekao šta su razgovarali.
Samo mi je pružio paket.
Na njemu više nije bila stara adresa.
Bila je nova.
„Možete li ga vi odnijeti?“
Adresa nije pripadala području moje službe, ali dogovorio sam se sa šefom.
Dva dana kasnije stajao sam ispred kuće u drugom gradu.
Otvorila je žena od oko četrdeset godina.
„Milica Petrović?“
„Da.“
Pružio sam joj paket.
Kada je vidjela ime pošiljaoca, oči su joj se napunile suzama.
„On vas je zamolio da ovo donesete?“
„Da.“
Otvorila ga je predamnom.
Unutra nije bila igračka.
Bio je mali drveni automobil.
Na dnu kutije deset koverti.
Po jedna za svaki Davidov rođendan koji je Vladimir propustio.
Milica je otvorila prvu.
Na njoj je pisalo:
„Za peti rođendan.“
U pismu je Vladimir opisao kakav je njegov poklon i završio riječima:
„Ne znam hoćeš li ikada dobiti ovo. Ali želim da znaš da djed nije zaboravio nijedan tvoj rođendan.“
Milica nije otvorila ostala.
Samo me pitala:
„Kako izgleda moj otac?“
„Starije.“
Nasmijala se kroz suze.
„To sam pretpostavila.“
„Hoćete li ga posjetiti?“
Nije odgovorila.
Mislio sam da neće.
Ali sljedećeg ponedjeljka došao sam kod Vladimira po paket za drugu adresu.
Ispred kuće je bio parkiran automobil koji ranije nisam vidio.
Vrata su se otvorila.
Izašao je dječak.
„Vi ste dostavljač?“
„Jesam.“
„Ja sam David.“
Iza njega je izašla Milica.
A na vratima kuće stajao je Vladimir.
Niko nije izgledao kao da zna šta treba reći.
Kasnije mi je Vladimir ispričao da mu Milica nije oprostila odmah.
Nije ni trebalo.
Deset godina se ne briše jednim telefonskim pozivom.
Ali počeli su razgovarati.
Polako.
David je otvorio svih deset paketa.
Najviše mu se dopao prvi — mala lopta koju je djed kupio kada je imao pet godina.
Bila mu je premala.
Ipak ju je ponio kući.
Prije nekoliko sedmica ponovo sam sreo Vladimira.
Nosio je paket.
„Opet Davidu?“
„Da.“
„Koji rođendan?“
Nasmijao se.
„Nijedan.“
„Pa zašto paket?“
Pogledao me kao da je odgovor očigledan.
„Sad više ne moram čekati rođendan da bih mu nešto poslao.“
Tada sam shvatio da onih deset vraćenih paketa zapravo nikada nisu bili neuspjele pošiljke.
Godinama nisu stigli do pravog primaoca.
Ali su sačuvali jednu poruku dovoljno dugo da je jednog dana ipak mogao pročitati:
„Nisam prestao da vas čekam.“