Čovjek koji je šest mjeseci ručao u istom restoranu, ali nikada nije naručio sebi
Konobarica Ana prvi put ga je primijetila početkom oktobra.
Svaki dan, tačno oko 13:15, kroz vrata malog restorana ulazio bi muškarac od četrdesetak godina. Uvijek uredno obučen, sa crnom torbom preko ramena.
Sjeo bi za sto broj sedam.
„Jednu pileću supu, glavno jelo dana i sok od jabuke.“
Prvih nekoliko dana Ana nije primjećivala ništa neobično.
A onda je shvatila da čovjek nikada ne jede.
Kada bi hrana stigla, sačekao bi nekoliko minuta, zamolio da mu sve spakuju i otišao.
I tako svaki dan.
Jednog popodneva Ana ga je upitala:
„Ne sviđa vam se naša hrana?“
Čovjek se nasmijao.
„Naprotiv.“
„Ali nikada ništa ne pojedete.“
„Nije za mene.“
Zgrabio je kesu i otišao.
Zvao se Marko.
Radio je kao računovođa nekoliko ulica dalje i živio sam u malom iznajmljenom stanu.
Prije nekoliko mjeseci, dok se vraćao s posla, ugledao je starijeg čovjeka kako sjedi na klupi ispred napuštene prodavnice.
Bila je zima.
Čovjek je imao tanku jaknu i stare cipele.
Marko je prošao pored njega.
Poslije dvadesetak metara zastao je.
Vratio se i pružio mu sendvič koji je kupio sebi.
„Ne treba“, rekao je starac.
„Ni meni.“
Obojica su znala da Marko laže.
Starac je ipak uzeo sendvič.
Zvao se Petar.
Narednog dana Marko ga je ponovo vidio na istoj klupi.
Onda ponovo.
Saznao je da Petar nema porodicu u gradu i da spava u napuštenoj garaži.
Marko je počeo donositi ručak.
Nije želio da mu daje novac.
Samo bi sjeo pored njega, predao mu kesu i nekoliko minuta razgovarao.
Tako je počela njihova neobična rutina.
U 13:15 Marko bi došao u restoran.
U 13:30 odnio bi hranu Petru.
U 13:45 vraćao bi se na posao.
Mjeseci su prolazili.
Petar nikada nije mnogo pričao o svom životu.
Marko je znao samo da je nekada imao kuću i da je godinama radio kao stolar.
Jednog dana Marko je došao do klupe, ali Petra nije bilo.
Pomislio je da će se pojaviti sutra.
Nije.
Nije ga bilo ni sljedećeg dana.
Trećeg dana Marko je obišao okolne ulice.
Ništa.
Pitao je ljude iz obližnjih prodavnica.
Niko nije znao gdje je otišao.
Ipak, Marko je nastavio kupovati dva ručka.
Jedan bi pojeo naveče, a drugi ostavljao u frižider.
Kao da nije želio priznati sebi da se Petar možda neće vratiti.
Prošlo je skoro mjesec dana.
Jednog ponedjeljka Ana je donijela Marku njegovu kesu.
„Danas je neko platio prije vas.“
Marko ju je pogledao.
„Ko?“
„Ne znam. Došao je jutros i ostavio novac.“
Marko se nasmijao.
„Vjerovatno greška.“
Sutradan se dogodilo isto.
I prekosutra.
Četvrtog dana Marko više nije vjerovao da je slučajnost.
„Kako izgleda taj čovjek?“
„Nije čovjek“, rekla je Ana. „Žena je.“
„Koja žena?“
„Starija. Možda šezdesetak godina. Svako jutro dođe, plati vaš ručak i ode.“
Marko nije poznavao nijednu takvu ženu.
Sljedećeg jutra nije otišao na posao.
Sjeo je u kafić preko puta restorana i čekao.
Oko deset sati pojavila se žena u sivom kaputu.
Ušla je u restoran.
Nekoliko minuta kasnije izašla je.
Marko je potrčao za njom.
„Izvinite!“
Žena se okrenula.
„Vi plaćate moje ručkove?“
Dugo ga je gledala.
„Vi ste Marko?“
„Jesam.“
Ženi su se oči napunile suzama.
Iz torbe je izvadila fotografiju.
Na njoj je bio Petar.
Ali nije izgledao kao čovjek kojeg je Marko poznavao.
Bio je mlađi, nasmijan, u odijelu. Pored njega stajala je upravo ta žena.
„To mi je brat“, rekla je.
Marko je zanijemio.
Žena mu je objasnila da se Petar prije mnogo godina posvađao sa porodicom i otišao. Godinama nisu znali gdje je.
Prije mjesec dana završio je u bolnici.
Kod sebe nije imao gotovo ništa.
Samo malu bilježnicu.
Na jednoj stranici bilo je napisano:
„Marko. Restoran kod parka. Sto broj 7. 13:15.“
Bolnica je preko podataka iz bilježnice pronašla njegovu sestru.
„Gdje je sada?“, pitao je Marko.
Žena je spustila pogled.
„Kod mene.“
Marko je odahnuo.
„Živ je?“
„Jeste. I oporavlja se.“
Marko se prvi put poslije mjesec dana nasmijao.
„Zašto onda vi plaćate moje ručkove?“
Žena je otvorila torbu i pružila mu presavijen papir.
„Petar mi je rekao da vam ovo dam tek kada vas pronađem.“
Marko ga je otvorio.
Na njemu je nesigurnim rukopisom bila napisana samo jedna rečenica:
„Šest mjeseci si pazio da ja ne budem gladan. Sada je red da neko pita jesi li ti jeo.“
Marko dugo nije rekao ništa.
Sljedećeg dana u 13:15 ponovo je ušao u restoran.
Sjeo je za sto broj sedam.
Ana je već krenula da pakuje narudžbu.
„Ne“, rekao je Marko.
„Danas ne pakujemo.“
Prvi put za šest mjeseci ostao je da pojede svoj ručak.