Četiri mjeseca sam dobijao platu za posao koji nisam radio — a onda sam odlučio da odem u firmu
Sve je počelo običnom greškom.
Jednog jutra otvorio sam aplikaciju banke i primijetio uplatu od 1.340 eura.
Naziv firme nisam prepoznao.
Pomislio sam da je neko pogriješio račun.
Sačekao sam nekoliko dana očekujući da će me banka kontaktirati.
Niko nije zvao.
Novac nisam dirao.
Mjesec dana kasnije stigla je nova uplata.
1.340 eura.
Ista firma.
Tada sam ih pronašao na internetu.
Bavili su se proizvodnjom namještaja i imali više od stotinu zaposlenih.
Pozvao sam broj sa njihove stranice.
„Mislim da mi greškom uplaćujete platu.“
Žena iz računovodstva tražila je moje ime.
„Nenad Ilić.“
Čuo sam kucanje po tastaturi.
„Gospodine Iliću, vi ste kod nas zaposleni.“
Nasmijao sam se.
„Nisam.“
„Prema sistemu jeste.“
„Nikada nisam ni bio u vašoj firmi.“
Ponovo tišina.
„Možete li ostaviti broj telefona? Provjerićemo.“
Ostavio sam broj.
Niko me nije nazvao.
Trećeg mjeseca ponovo je stiglo 1.340 eura.
Sada sam već imao 4.020 eura koji nisu bili moji.
Poslao sam firmi mejl.
Objasnio sve.
Dobio sam automatski odgovor da je poruka primljena.
Ništa više.
A onda je stigla i četvrta plata.
Tada mi je bilo dosta.
Uzeo sam slobodan dan na svom pravom poslu i otišao direktno u firmu.
Na recepciji sam rekao:
„Dobar dan. Došao sam da saznam zašto ovdje radim.“
Žena me pogledala kao da sam lud.
„Kako mislite?“
„Četiri mjeseca mi isplaćujete platu, a nikada nisam kročio ovdje.“
Pozvala je računovodstvo.
Nakon deset minuta došla je ista žena s kojom sam razgovarao telefonom.
Čim sam rekao ime, prepoznala ga je.
„Vi ste Nenad Ilić?“
„Jesam.“
„Ali vi radite u skladištu.“
„Ne radim.“
Odvela me u kancelariju.
Otvorila je moj dosije.
Fotografije nije bilo.
Ali ostalo je izgledalo nevjerovatno uvjerljivo.
Moje ime.
Moj datum rođenja.
Moj broj računa.
Čak i moja adresa.
„Odakle vam ovo?“
Nije znala.
Prema dokumentaciji, zaposlen sam prije četiri mjeseca.
Postojao je čak i ugovor sa mojim potpisom.
Samo što potpis nije bio moj.
„Ko je potpisao ovo?“
Žena je problijedjela.
Pozvala je direktora.
Dvadeset minuta kasnije sjedili smo u njegovoj kancelariji.
Direktor je pregledao papire.
„Ovo ćemo odmah prijaviti policiji.“
„Ali ko četiri mjeseca dolazi na posao umjesto mene?“
Direktor je podigao pogled.
„Prema evidenciji — vi.“
Svaki radni dan neko se prijavljivao mojom karticom.
Ulazak u 6:58.
Izlazak u 15:02.
Gotovo bez kašnjenja.
„Hoću da vidim tog čovjeka.“
Direktor je pozvao šefa skladišta.
„Pošalji Nenada gore.“
Nastala je tišina.
„Nenad danas nije došao.“
Prvi put za četiri mjeseca.
Baš onog dana kada sam se pojavio ja.
Policija je uzela dokumentaciju.
Firma je pregledala snimke kamera.
Na njima se jasno vidio muškarac koji je mjesecima radio pod mojim imenom.
Nisam ga poznavao.
Ili sam barem tako mislio.
Dok policajac nije zaustavio snimak.
Muškarac je okrenuo lice prema kameri.
Tada sam ga prepoznao.
Bio je to Damir.
Išli smo zajedno u srednju školu.
Nismo razgovarali skoro petnaest godina.
„Zašto bi koristio moje ime?“
Odgovor su pronašli nekoliko dana kasnije.
Damir je imao problem koji mu je onemogućavao legalno zaposlenje na toj poziciji, pa je preko čovjeka koji je tada radio u kadrovskoj službi napravio lažnu dokumentaciju.
Ali ostalo je jedno veliko pitanje.
Zašto je plata završavala na mom računu?
Ako je već krao moj identitet, valjda bi želio i novac.
Policija je ubrzo otkrila da je firma Damiru svakog mjeseca isplaćivala još jednu sumu u gotovini.
Navodno za „terenski dodatak“.
Skoro tačno 1.300 eura.
Plata koja je dolazila meni njemu očigledno nije bila cilj.
Bila mu je dokaz da u sistemu postoji pravi zaposleni Nenad Ilić.
A onda je inspektor pronašao nešto mnogo ozbiljnije.
Damir nije izabrao moje podatke nasumično.
Prije nekoliko godina radio sam kratko u agenciji koja je zapošljavala sezonske radnike.
Tamo sam ostavio kopiju lične karte, broj računa i ostale dokumente.
Agencija je kasnije zatvorena.
Jedan od njenih bivših zaposlenih bio je isti čovjek koji je Damira zaposlio u ovoj firmi.
Moji podaci godinama su stajali sačuvani u njegovom računaru.
Nisam bio jedini.
Pronađeno je još jedanaest identiteta.
Neki su korišteni za fiktivne zaposlene.
Neki za ugovore.
Jedan za kredit.
Tada sam shvatio da četiri pogrešne plate nisu bile greška.
Bile su jedina stvar koja je cijelu prevaru razotkrila.
Novac sam, naravno, morao vratiti firmi.
Direktor me pozvao nekoliko sedmica kasnije.
„Imam neobično pitanje.“
„Recite.“
„Tražite li možda posao?“
Počeo sam se smijati.
„Kod vas?“
„Tehnički ste već prošli probni period.“
Ponudio mi je mjesto u administraciji.
Nisam prihvatio.
Već sam imao posao koji sam volio.
Ali sam ga pitao nešto što me zanimalo od prvog dana.
„Kako niko četiri mjeseca nije primijetio da čovjek u skladištu nije osoba čije ime piše u sistemu?“
Direktor je uzdahnuo.
„Zato što svi gledamo kartice, brojeve i tabele. Rijetko gledamo čovjeka.“
Godinu dana kasnije još uvijek sam povremeno provjeravao bankovni račun čim bih se probudio.
Nikada više nije stigla tuđa plata.
I moram priznati — prvi put mi je bilo drago što mi neko nije uplatio 1.340 eura.