Žena je svakog 3. maja rezervisala isti hotelski apartman i nikada nije prespavala u njemu — nakon 14 godina recepcioner joj je rekao: „Ove godine neko vas čeka gore“
Lidija je prvi put došla u hotel „Jadran“ prije četrnaest godina.
Bilo je tačno 3. maja.
Prišla je recepciji i rekla:
„Apartman 204, molim vas.“
Recepcioner je provjerio računar.
„Za koliko noći?“
„Jednu.“
Platila je unaprijed.
Uzela ključ.
Otišla na drugi sprat.
A nakon dvadesetak minuta vratila se.
Predala ključ i otišla kući.
Nije prespavala.
Sljedeće godine, ponovo 3. maja, dogodilo se isto.
„Apartman 204.“
Dvadeset minuta unutra.
Ključ na recepciju.
Odlazak.
Treće godine recepcioner ju je prepoznao.
„Mogu li vas nešto pitati?“
„Naravno.“
„Zašto plaćate cijelu noć ako ostanete dvadeset minuta?“
Lidija se samo nasmiješila.
„Zato što mi treba soba, a ne noćenje.“
Nije objasnila više.
Godine su prolazile.
Hotel je renoviran.
Promijenjen je namještaj.
Promijenili su se vlasnici.
Ali Lidija je svake godine zvala nekoliko sedmica ranije.
„Molim vas, nemojte izdati 204 za 3. maj.“
Osoblje je već znalo.
Taj datum pripada Lidiji.
Jedne godine novi menadžer predložio joj je drugi apartman.
„204 ima problem s klimom. Mogu vam dati naš najbolji apartman bez doplate.“
„Ne.“
„Ali ovaj je mnogo bolji.“
„Meni treba 204.“
„Zašto baš taj?“
Lidija je kratko odgovorila:
„Jer je tamo počelo.“
Priču je znala samo jedna osoba.
Stara recepcionerka Vera.
Četrnaest godina ranije Lidija je imala dvadeset sedam godina.
Bila je pred udajom.
Njen vjerenik Andrej radio je kao fotograf i često putovao.
Vjenčanje je bilo zakazano za juni.
Trećeg maja Andrej ju je pozvao.
„Dođi večeras u Jadran.“
„Zašto?“
„Imam iznenađenje.“
„Kakvo?“
„Ako ti kažem, nije iznenađenje.“
Lidija je stigla oko osam.
Andrej je čekao u apartmanu 204.
Po cijeloj sobi bile su fotografije.
Njihov prvi izlazak.
Prvo putovanje.
Božić kod njenih roditelja.
Njena fotografija dok spava u automobilu.
Na posljednjem zidu bilo je prazno mjesto.
„Šta ide ovdje?“, pitala je.
Andrej joj je pružio fotoaparat.
„Naša fotografija sa vjenčanja.“
Te večeri napravili su još jednu fotografiju.
Stavili aparat na sto.
Namjestili tajmer.
Andrej je zagrlio Lidiju.
Klik.
To je bila njihova posljednja zajednička fotografija.
Sljedećeg jutra Andrej je krenuo na posao u drugi grad.
Nikada nije stigao.
Njegov automobil pronađen je pored rijeke nakon saobraćajne nesreće.
Tijelo nije pronađeno.
Policija je pretpostavila da ga je odnijela voda.
Lidija mjesecima nije prihvatala da je mrtav.
Čekala je.
Zvala bolnice.
Tražila po okolnim mjestima.
Angažovala privatnog istražitelja.
Ništa.
Godinu dana kasnije, 3. maja, vratila se u hotel.
Rezervisala 204.
Sjela na krevet.
Iz torbe izvadila njihovu posljednju fotografiju.
Ostavila je na stolu dvadeset minuta.
Onda je ponovo uzela i otišla.
„Zašto dvadeset minuta?“, pitala ju je Vera jednom.
„Toliko sam ga čekala one prve večeri.“
To je postao njen ritual.
Ne zato što je vjerovala da će se Andrej pojaviti.
Barem je tako govorila.
Nego zato što je to bilo jedino mjesto koje je pamtila kao njihovo posljednje potpuno srećno veče.
Prošlo je četrnaest godina.
Lidija je sada imala četrdeset jednu.
Nije ostala sama cijeli život.
Imala je veze.
Jednom je skoro ponovo ušla u brak.
Ali 3. maja uvijek je bila u hotelu.
Te godine stigla je u 19:45.
Na recepciji je bio novi mladić.
Čim je rekla ime, ustao je.
„Gospođo Lidija?“
„Da.“
„Rečeno mi je da vam ne dam ključ.“
Lidija se namrštila.
„Rezervisala sam prije mjesec dana.“
„Znam.“
„Je li problem sa sobom?“
„Ne.“
Mladić je progutao knedlu.
„Ove godine neko vas čeka gore.“
Lidija se potpuno ukočila.
„Ko?“
„Ne znam.“
„Kako ne znate?“
„Došao je prije sat vremena. Tražio je apartman 204. Kada smo rekli da je rezervisan, pokazao je staru fotografiju.“
Lidija više nije slušala.
Potrčala je prema stepenicama.
Ruke su joj se tresle dok je prilazila vratima.
204.
Pokucala je.
Ništa.
Ponovo.
„Halo?“
Vrata su se otvorila.
Pred njom nije stajao Andrej.
Bio je to mladić od možda dvadeset pet godina.
Lidija ga nikada nije vidjela.
Ali u ruci je držao Andrejev fotoaparat.
Isti onaj kojim je nastala njihova posljednja fotografija.
„Odakle ti to?“
Mladić ju je pogledao.
„Vi ste Lidija?“
„Jesam.“
„Zovem se Luka.“
„Gdje si našao fotoaparat?“
„Kod mog oca.“
Lidija je osjetila kako joj noge klecaju.
„Kako se zove tvoj otac?“
„Andrej.“
Nije mogla govoriti.
Luka ju je pustio unutra.
Na stolu je bila kutija puna fotografija.
Andrej je bio na njima.
Stariji.
Sijed.
Ali živ.
„Gdje je?“
Luka je spustio pogled.
„Umro je prije tri mjeseca.“
Lidija je sjela.
„To nije moguće.“
A onda je čula priču koju je čekala četrnaest godina.
Andrej je preživio nesreću.
Pronašao ga je ribar nekoliko kilometara nizvodno.
Bio je teško povrijeđen i bez dokumenata.
Sedmicama je proveo u bolnici.
Imao je ozbiljnu povredu glave i probleme s pamćenjem.
Nije znao prezime.
Nije znao odakle je.
Sjećao se samo fragmenata.
Fotoaparata.
Ženskog lica.
Broja 204.
„Zašto se nije vratio kada mu se pamćenje vratilo?“
Luka je dugo ćutao.
„Nije mu se vratilo odjednom.“
Godine su prolazile.
Andrej je počeo novi život.
Oženio se.
Dobio sina.
Tek mnogo kasnije počeli su se vraćati jasni detalji.
Ime Lidija.
Hotel Jadran.
Treći maj.
„I tada me nije potražio?“
„Jeste.“
Prije šest godina Andrej je pronašao Lidiju na internetu.
Vidio je njene fotografije.
Vidio da je nastavila sa životom.
I nije imao hrabrosti javiti se.
„Odlučio je umjesto mene“, rekla je Lidija.
„Znam.“
„Nije imao pravo.“
„Znam.“
Luka nije branio oca.
Samo joj je pružio pismo.
Andrej ga je napisao nekoliko dana prije smrti.
„Lidija, najveća greška mog života nije bila što sam te zaboravio. To nisam birao. Greška je bila što sam te pronašao i onda odlučio da imaš bolji život bez istine.“
Lidija je prestala čitati.
Plakala je.
Bila je ljuta.
Olakšana.
Povrijeđena.
Sve istovremeno.
„Zašto si ti došao?“
Luka je pokazao prema zidu.
„Zbog ovoga.“
Na praznom zidu apartmana 204 sada je visjela fotografija.
Ona koju su Lidija i Andrej snimili posljednje večeri.
„Otac ju je pronašao na memorijskoj kartici prije šest godina.“
„I čuvao ju je?“
„Do smrti.“
Luka joj je pružio fotoaparat.
„Rekao je da pripada vama.“
Lidija je te godine prvi put ostala u apartmanu duže od dvadeset minuta.
Sjedila je s Lukom skoro četiri sata.
Pričao joj je o čovjeku kakav je Andrej postao.
O njegovim dobrim stranama.
O njegovim greškama.
O životu koji je imao.
Nije dobila završetak kakav je zamišljala četrnaest godina.
Dobila je istinu.
Sljedeće godine hotel ju je nazvao.
„Gospođo Lidija, želite li ponovo rezervisati 204 za 3. maj?“
Dugo je ćutala.
„Ne.“
„Sigurni ste?“
„Jesam.“
Ali 3. maja ipak je došla u hotel.
Nije uzela sobu.
U restoranu ju je čekao Luka.
Donio je album Andrejevih fotografija.
Lidija je donijela njihovu posljednju zajedničku sliku.
Proveli su veče pričajući.
Kada je krenula kući, prvi put nakon četrnaest godina nije pogledala prema prozoru apartmana 204.
Jer više nije čekala da se vrata prošlosti otvore.
Napokon je znala šta se nalazilo iza njih.