Starija žena je 11 godina svakog mjeseca kupovala dječje cipele istog broja — prodavačica je mislila da ih poklanja, sve dok jednog dana nije došao dječak i pitao: „Je li baka bila ovdje?“
U maloj prodavnici obuće gotovo svi su poznavali gospođu Ružu.
Dolazila je svakog prvog ponedjeljka u mjesecu.
Nikada nije dugo birala.
„Trebaju mi dječje cipele, broj 34.“
Nekad patike.
Nekad čizme.
Nekad sandale.
Uvijek broj 34.
Platila bi, uzela kutiju i otišla.
Prve godine prodavačica Sanja pretpostavljala je da Ruža ima unuka.
Ali nakon nekoliko godina nešto joj je postalo čudno.
„Gospođo Ružo, zar dijete još uvijek nosi broj 34?“
Ruža ju je pogledala i nasmiješila se.
„On će za mene uvijek nositi taj broj.“
Sanja nije razumjela, ali nije dalje pitala.
Jedanaest godina Ruža je dolazila.
Više od stotinu pari cipela.
A onda se jednog mjeseca nije pojavila.
Sanja je pomislila da je bolesna.
Nije došla ni sljedećeg mjeseca.
Trećeg mjeseca u prodavnicu je ušao dječak od možda trinaest godina.
Prišao je pultu i pitao:
„Je li baka Ruža bila ovdje?“
Sanja se iznenadila.
„Poznaješ je?“
„Da.“
„Jesi li ti njen unuk?“
Dječak je odmahnuo glavom.
„Nisam.“
Zvao se Ognjen.
Iz džepa je izvadio staru fotografiju.
Na njoj je Ruža držala za ruku dječaka od možda osam godina.
„Ko je ovo?“, pitala je Sanja.
„Ne znam.“
Sanja je bila još zbunjenija.
„A odakle ti fotografija?“
„Baka Ruža mi ju je dala.“
Tek tada je saznala šta se svih tih godina događalo.
Jedanaest godina ranije Ruža je imala sina jedinca, Miloša.
Miloš se oženio i dobio sina Aleksu.
Ruža je živjela za tog dječaka.
Svaki dan ga je vodila u školu.
Pravila mu palačinke.
Čuvala ga dok su roditelji radili.
Za njegov osmi rođendan odvela ga je upravo u Sanjinu prodavnicu.
Aleksa je izabrao plave patike.
Broj 34.
„Prevelike su“, rekao je Miloš.
Ruža se nasmijala.
„Neka. Narasti će.“
Nije stigao.
Nekoliko mjeseci kasnije Miloš, njegova supruga i Aleksa krenuli su automobilom na put.
Dogodila se nesreća.
Ruža je u jednom danu izgubila cijelu porodicu.
Mjesecima gotovo nije izlazila iz kuće.
A onda je jednog jutra pronašla Aleksine nove plave patike.
Još uvijek u kutiji.
Nikada ih nije obuo.
Uzela ih je i otišla do lokalnog centra za pomoć porodicama.
„Dajte ih nekom dječaku.“
Radnica joj je rekla:
„Sigurni ste?“
Ruža je klimnula.
„Cipele su napravljene da neko u njima hoda.“
Mjesec dana kasnije kupila je još jedne.
Opet broj 34.
Poklonila ih je.
I sljedećeg mjeseca ponovo.
Ali nije ih davala samo jednom djetetu.
Nekada bi završile kod porodice koja nije mogla kupiti obuću.
Nekada kod djece iz doma.
Nekada kod samohrane majke.
Jedini uslov bio je da joj niko ne govori ime djeteta.
„Zašto?“, pitala ju je jednom radnica.
„Jer ne želim zahvalnost.“
„Pa zašto onda to radite?“
Ruža je odgovorila:
„Aleksa nije stigao izrasti iz broja 34. Neka druga djeca jesu.“
Ognjen je bio jedno od te djece.
Kada je imao sedam godina, živio je s majkom i dvije sestre.
Jedne zime dobio je nove čizme.
Broj 34.
Prvi put je imao potpuno novu obuću.
Godinama nije znao ko ih je kupio.
Kasnije je slučajno saznao za Ružu.
Počeo ju je posjećivati.
Prvo krišom, jer je ona odbijala zahvalnost.
Kasnije su postali prijatelji.
„Zašto je onda nema već tri mjeseca?“, pitala je Sanja.
Ognjen je spustio pogled.
„Umrla je.“
Sanja je zanijemila.
„Prije četiri mjeseca.“
„A zašto si onda došao ovdje?“
Ognjen je izvadio kovertu.
Na njoj je pisalo:
ZA PRODAVNICU OBUĆE.
Ruža mu ju je ostavila.
Sanja ju je otvorila.
Unutra je bio novac.
Dovoljno za desetak pari dječjih cipela.
I kratka poruka:
„Ovo je posljednji put da ih kupujem ja.“
Sanja je pogledala Ognjena.
„Šta to znači?“
Dječak je otvorio svoj ruksak.
Izvadio je kutiju.
Unutra potpuno nove patike.
Broj 34.
„Ove sam ja kupio.“
„Za koga?“
„Ne znam.“
„Kako ne znaš?“
Ognjen se nasmiješio.
„Tako je baka htjela.“
Ruža mu nikada nije tražila da nastavi ono što je radila.
Samo mu je jednom ispričala za Aleksu.
Pokazala mu fotografiju.
I rekla:
„Nemoj nikada pomagati nekome zato što misliš da mi nešto duguješ.“
Nakon njene smrti Ognjen je razmišljao šta da uradi s novcem koji mu je ostavila.
Nije ga želio potrošiti na sebe.
Zato je kupio jedan par.
Sanja je uzela kutiju.
„I šta sada?“
„Nađite nekoga kome trebaju.“
Sljedećeg mjeseca Ognjen se ponovo pojavio.
Ovoga puta nije bio sam.
Sa njim su došla još dvojica tinejdžera.
Svaki je nosio po jednu kutiju.
Sva trojica su nekada, kao djeca, dobila obuću koju je kupila Ruža.
Priča se proširila.
Nekoliko mjeseci kasnije ljudi su počeli dolaziti u prodavnicu i ostavljati novac.
Neko pet eura.
Neko dvadeset.
Neko dovoljno za cijeli par.
Sanja je pored kase postavila malu kutiju.
Na njoj nije napisala Ružino ime.
Samo:
BROJ 34.
Ali obuća koja se kupovala tim novcem više nije morala biti tog broja.
Broj 34 postao je samo naziv.
Jednog dana u prodavnicu je ušla žena s djevojčicom.
Djevojčica je probala patike.
Majka je pogledala cijenu i tiho rekla:
„Vrati ih, dušo. Kupićemo drugi put.“
Sanja je prišla.
„Ne morate.“
Uzela je novac iz kutije.
Djevojčica je izašla u novim patikama.
Ognjen je slučajno tog dana bio u prodavnici.
Gledao ju je kako odlazi.
„Koji broj nosi?“, pitao je.
Sanja se nasmijala.
„Trideset jedan.“
Ognjen je pogledao kutiju na kojoj je pisalo „34“.
„Baka bi se ljutila.“
„Zašto?“
„Jer bismo opet pričali o broju.“
Zatim je pokazao prema djevojčici koja je već trčala niz ulicu.
„Njoj nikada nije bio važan broj. Bilo joj je važno samo da neko u tim cipelama nastavi hodati.“