„Gospođo, vaša majka je jutros došla u našu biblioteku i vratila knjigu koju je posudila prije trideset dvije godine. Rekla je da je konačno pronašla ono što je svih tih godina tražila između stranica.“
Bibliotekarka je zastala, a ja sam spustila telefon na trenutak.
„Moja majka je umrla prije šest godina“, odgovorila sam.
„Znam, gospođo. Zato vas i zovem. Žena koja je donijela knjigu izgleda potpuno isto kao ona na fotografiji iz naše stare evidencije.“
„Možda je neka greška.“
„Možda. Ali ostavila je kovertu na kojoj piše vaše ime.“
Zovem se Ana, imam četrdeset sedam godina i radim kao računovođa. Živim sama otkako su mi se djeca odselila, a muž i ja razveli.
Moja majka Vera bila je bibliotekarka gotovo četrdeset godina. Voljela je knjige više od bilo čega i stalno je govorila da se najvažnije stvari u životu nikada ne nalaze na prvoj stranici.
Umrla je poslije duge bolesti.
Bila sam uz nju do posljednjeg dana.
Zato nisam mogla razumjeti ko bi se šest godina kasnije predstavljao njenim imenom.
Otišla sam u biblioteku istog popodneva.
Na pultu me čekala mlada žena sa naočarima.
„Vi ste Ana?“
Klimnula sam.
Pružila mi je staru knjigu sa zelenim koricama.
Naslov je bio „Kuća na kraju ulice“.
Na unutrašnjoj strani korica nalazio se datum: 14. septembar 1994.
Ispod je pisalo: Vera Petrović.
„Ovo je majčin rukopis“, prošaputala sam.
Bibliotekarka mi je pružila kovertu.
Na njoj je stajalo:
„Ani, kada konačno bude spremna saznati zašto sam otišla.“
Osjetila sam hladnoću niz leđa.
Moja majka nikada nije otišla.
Barem ne koliko sam ja znala.
Otvorila sam kovertu.
Unutra je bila fotografija dvije djevojčice, obje stare oko pet godina.
Jedna sam bila ja.
Drugu nikada nisam vidjela.
Na poleđini je pisalo:
„Ana i Sara, ljeto 1984.“
Srce mi je počelo ubrzano kucati.
Nisam imala sestru.
Bila sam jedinica.
Ili sam barem tako vjerovala cijelog života.
„Ko je donio knjigu?“ upitala sam.
„Starija žena. Sijeda kosa, plave oči. Rekla je da ćete je prepoznati kada pogledate posljednju stranicu.“
Otvorila sam knjigu.
Između posljednjih listova bio je presavijen papir.
Na njemu je pisalo:
„Ana, nisam tvoja majka. Ali žena koja te rodila još uvijek čeka da je pronađeš.“
Nisam mogla disati.
Ponovo sam pročitala rečenicu.
Jednom.
Dvaput.
Deset puta.
Moja majka Vera nije bila moja majka?
Sjetila sam se djetinjstva.
Njenih zagrljaja, toplih večera, priča pred spavanje.
Sjetila sam se kako me držala za ruku kada sam prvi put krenula u školu.
Kako je plakala na mom vjenčanju.
Kako je čuvala moju djecu.
Ako ona nije bila moja majka, ko je onda bila?
Na dnu papira nalazila se adresa.
I samo jedna rečenica:
„Dođi sutra u jedanaest. Sara će biti tamo.“
Te noći nisam spavala.
Pregledala sam sve stare fotografije.
Na većini sam bila sama.
Nijedne slike iz vremena kada sam imala manje od šest godina nije bilo u našim albumima.
Uvijek sam mislila da su izgubljene tokom selidbe.
Sada više nisam bila sigurna.
Sutradan sam otišla na adresu.
Bila je to mala kuća sa plavom kapijom, udaljena dvadesetak kilometara od grada.
Pozvonila sam.
Vrata je otvorila žena mojih godina.
Imala je iste smeđe oči kao ja.
I gotovo identičan osmijeh.
„Ana?“ upitala je.
Klimnula sam.
Žena je počela plakati.
„Ja sam Sara.“
„Ko si ti meni?“
Prišla mi je korak bliže.
„Tvoja sestra bliznakinja.“
Naslonila sam se na zid.
„To nije moguće.“
Sara je izvadila fotografiju.
Na njoj smo bile nas dvije, obučene u iste haljinice, kako sjedimo u krilu mlade žene.
„Ovo je naša majka“, rekla je.
Žena na fotografiji imala je dugu crnu kosu i blag osmijeh.
Nikada je nisam vidjela.
„Gdje je sada?“ upitala sam.
Sara je spustila pogled.
„U bolnici.“
Uvela me u dnevnu sobu.
Na stolu je stajala kutija puna pisama.
Sara mi je objasnila da smo rođene 1979. godine.
Naša majka Milica imala je samo osamnaest godina.
Otac nas je napustio prije rođenja, a njeni roditelji nisu željeli da nas prihvate.
Živjela je u jednoj sobici, bez posla i gotovo bez novca.
Kada smo imale pet godina, teško se razboljela.
Nije imala nikoga ko bi brinuo o nama.
„Vera je bila njena najbolja prijateljica“, rekla je Sara. „Ponudila je da nas privremeno primi.“
„Nas obje?“
Sara je klimnula.
„Ali onda se dogodilo nešto strašno.“
Zastala je.
„Jednog dana Milica je došla po nas. Ti si bila kod Vere, a ja kod komšinice. Izbila je svađa. Vera je rekla da nisi spremna vratiti se majci.“
„Zašto?“
„Zato što je Milica ponovo ostala bez posla i krova nad glavom.“
Gledala sam je u nevjerici.
„I šta je bilo dalje?“
„Milica je otišla sa mnom. Mislila je da će se za nekoliko dana vratiti po tebe.“
„Ali nije se vratila?“
Sara je zaplakala.
„Vratila se. Mnogo puta. Ali Vera je već pokrenula postupak da te usvoji.“
„Zar je to mogla bez majčinog pristanka?“
„Nije bilo tako jednostavno. Milica je u jednom trenutku potpisala dokumenta kojima je pristala da Vera preuzme brigu o tebi. Kasnije je tvrdila da nije razumjela da će te time trajno izgubiti.“
Nisam znala šta da mislim.
„Zašto me nikada nije potražila?“
Sara je otvorila kutiju.
Unutra su bila pisma.
Desetine pisama.
Na svakom je pisalo moje ime.
„Pisala ti je svake godine za rođendan“, rekla je Sara. „Ali nikada nije dobila odgovor.“
Uzela sam prvo pismo.
Datum: 1985.
„Draga moja Ana, danas puniš šest godina. Kupila sam ti crvenu haljinicu, ali ne znam hoću li ikada imati priliku da ti je obučem.“
Suze su mi potekle niz lice.
Otvorila sam drugo.
„Danas si krenula u školu. Nadam se da te neko držao za ruku.“
Treće.
„Čula sam da si odlična učenica. Ponosna sam na tebe.“
Četvrto.
„Sanjala sam te noćas. Bila si mala i zvala si me mama.“
Nisam mogla nastaviti.
„Zašto mi Vera nikada nije rekla?“ prošaputala sam.
Sara je spustila pogled.
„Ne znam. Možda se plašila da će te izgubiti.“
Tada sam shvatila nešto još bolnije.
Žena koju sam cijelog života zvala majkom možda je znala da negdje postoji druga žena koja svakog dana čeka vijesti o meni.
A ja nisam znala ništa.
„Ko je juče donio knjigu?“ upitala sam.
Sara je obrisala suze.
„Ja.“
„Ali bibliotekarka je rekla da je došla starija žena.“
„Nosila sam majčin stari kaput i maramu. Naša majka više ne može hodati. Zamolila me da vratim knjigu koju je Vera nekada posudila na njeno ime.“
„Zašto baš sada?“
Sara je duboko udahnula.
„Zato što majka umire.“
Osjetila sam kako mi se srce steže.
„Koliko joj je ostalo?“
„Ljekari ne mogu tačno reći. Ali stanje joj se brzo pogoršava.“
Nisam postavljala više pitanja.
„Vodi me kod nje.“
Pola sata kasnije stajale smo ispred bolničke sobe.
Sara je otvorila vrata.
Na krevetu je ležala sitna starica sa sijedom kosom.
Kada me ugledala, podigla je ruku.
„Ana?“
Prišla sam joj.
„Ja sam.“
Suze su joj potekle niz obraze.
„Moja djevojčica.“
Sjela sam pored kreveta.
Dugo smo se samo gledale.
Nisam znala kako da nazovem ženu koja me rodila, a koju sam prvi put vidjela sa četrdeset sedam godina.
„Zašto me nisi pronašla ranije?“ upitala sam.
Milica je zatvorila oči.
„Pokušavala sam, dušo. Ali nisam imala hrabrosti da ti se pojavim na vratima kada si već imala svoj život.“
„Mogla si mi pisati.“
„Pisala sam.“
„Meni nikada ništa nije stiglo.“
Milica je zaplakala.
„Znam.“
Nisam željela da posljednji trenuci našeg susreta budu ispunjeni samo pitanjima.
Uzela sam je za ruku.
„Imam dvoje djece“, rekla sam.
Nasmiješila se.
„Znam. Sara mi je pokazala njihove fotografije.“
„A imam i unuka. Zove se Petar.“
„Lijepo ime.“
Tog dana ostala sam pored nje skoro pet sati.
Pričala sam joj o svom djetinjstvu, školi, braku i djeci.
Ona mi je pričala o danu kada smo se Sara i ja rodile.
O tome kako smo obje plakale kada bi jednu od nas odvojili od druge.
O tome kako sam kao mala uvijek držala sestru za ruku.
Narednih dana dolazila sam redovno.
Dovela sam i svoju djecu.
Sara i ja počele smo upoznavati jedna drugu.
Otkrile smo da obje volimo iste kolače, da imamo gotovo identičan rukopis i da obje plačemo na kraju istih filmova.
Milica je umrla tri mjeseca kasnije.
Bile smo uz nju obje.
Držale smo je za ruke, baš kao što je ona nekada držala nas.
Poslije sahrane Sara mi je predala posljednju kovertu.
Na njoj je pisalo:
„Za moje dvije djevojčice.“
Unutra je bila fotografija nas dvije iz djetinjstva.
I kratko pismo.
„Ako ovo čitate zajedno, znači da je moja najveća želja ispunjena. Nisam mogla vratiti godine koje smo izgubile, ali sam se nadala da ćete barem vi pronaći jedna drugu.“
Sara me zagrlila.
Plakale smo dugo.
Nekoliko sedmica kasnije otišla sam na Verin grob.
Ponijela sam dvije ruže.
Jednu bijelu.
Jednu crvenu.
Dugo sam stajala ispred spomenika.
Bila sam zahvalna za ljubav koju mi je pružila.
Ali i povrijeđena zbog istine koju mi je sakrila.
Nisam znala hoću li joj ikada potpuno oprostiti.
I možda nisam ni morala tog dana.
Spustila sam ruže i prošaputala:
„Mama, voljela sam te cijelog života. Ali voljela bih da si mi dopustila da upoznam i drugu majku.“
Danas Sara i ja živimo u istom gradu.
Viđamo se gotovo svakog dana.
Na zidu moje dnevne sobe stoje dvije fotografije.
Na jednoj je Vera, žena koja me odgojila.
Na drugoj Milica, žena koja me rodila.
Između njih je fotografija Sare i mene.
Ispod nj
e napisala sam:
„Neke istine nam oduzmu mir, ali nam vrate dio života za koji nismo ni znali da nam nedostaje.“
Jer sam sa četrdeset sedam godina saznala da nisam jedinica.
Da sam imala sestru koja je cijelog života znala za mene.
I majku koja je svake godine kupovala rođendanski poklon djevojčici koju nije smjela zagrliti.
A sve je počelo jednom knjigom koja je u biblioteku vraćena trideset dvije godine prekasno.