„Gospodine, već sedamnaest dana neko svakog jutra u 7:05 dolazi u našu školu, ostavlja po jednu crvenu jabuku na klupi u posljednjem redu i traži da niko ne dira mjesto dječaka koji je nestao prije dvadeset šest godina.“
Direktorica je zastala, a ja sam prestao vezivati pertle.
„Zašto mene zovete?“
„Zato što je jutros ostavio vaše ime i broj telefona.“
„Ko?“
„Ne znamo. Ali na klupi je pronađena fotografija vas i jednog dječaka.“
„Kakvog dječaka?“
„Na poleđini piše: ‘Obećao si da ćeš me čekati. Ja sam se vratio, a ti si zaboravio.’“
Telefon mi je ispao iz ruke.
Zovem se Saša, imam četrdeset dvije godine i radim kao vozač kamiona. Živim sa suprugom i dvoje djece u gradu u kojem sam i odrastao.
Prije dvadeset šest godina moj najbolji prijatelj Nikola nestao je na putu iz škole.
Imali smo šesnaest godina.
Tog dana posvađali smo se zbog nečega što mi danas djeluje potpuno nevažno.
Nikola je tvrdio da sam mu ukrao novac iz školske torbe.
Ja sam se naljutio i rekao mu da više nikada ne želim razgovarati s njim.
Otišao je sam.
Nikada nije stigao kući.
Policija ga je tražila mjesecima.
Pregledali su šumu, rijeku i napuštene objekte.
Nisu pronašli ništa.
Njegova majka svake godine na dan nestanka donosila je cvijeće ispred škole.
Umrla je prije četiri godine, ne saznavši šta se dogodilo njenom sinu.
A sada je neko ostavljao jabuke na njegovoj klupi.
Odmah sam otišao u školu.
Direktorica me dočekala na ulazu.
„Saša, hvala što ste došli.“
„Gdje je fotografija?“
Odvela me u staru učionicu.
Klupa u posljednjem redu bila je ista kao nekada, samo prefarbana.
Na njoj je stajala crvena jabuka.
Pored nje fotografija.
Nikola i ja sjedili smo na biciklima ispred njegove kuće.
Sjećao sam se tog dana.
Njegov otac nas je fotografisao neposredno prije nego što smo krenuli na pecanje.
Na poleđini je pisalo:
„Saša, znaš li šta se dogodilo poslije naše posljednje svađe?“
Osjetio sam kako mi se stomak steže.
„Ko je donio ovo?“
Direktorica je odmahnula glavom.
„Kamere su snimile muškarca sa kapuljačom. Ulazio je kroz sporedni ulaz dok su radnici otvarali školu.“
„Možete li mi pokazati snimak?“
„Policija ga već pregledava. Ali postoji još nešto.“
Pružila mi je malu kovertu.
Unutra je bio stari školski ključ.
Na njemu je visio papirić:
„Otvori ormarić broj 19.“
Zaledio sam se.
To je bio Nikolin ormarić.
Škola je prije mnogo godina zamijenila sve stare ormariće, ali nekoliko ih je ostalo u podrumu.
Domar nas je odveo dole.
Pronašli smo broj 19.
Ključ je odgovarao.
Unutra je bila metalna kutija.
Otvorio sam je.
U njoj su se nalazili školska sveska, stara kaseta i nekoliko novčanica.
Na prvoj stranici sveske pisalo je:
„Ako me ikada pronađu, želim da Saša prvi sazna istinu.“
Ruke su mi zadrhtale.
Počeo sam čitati.
Nikola je zapisivao događaje iz posljednjih sedmica prije nestanka.
Pisao je o ocu koji je često dolazio kući pijan.
O svađama.
O tome kako je njegova majka noću plakala.
Ali posljednja stranica bila je drugačija.
„Danas sam saznao da novac iz moje torbe nije uzeo Saša. Uzeo ga je moj otac. Pronašao sam ga kako pretura po mojim stvarima.“
Sjeo sam na stolicu.
Dvadeset šest godina mislio sam da je Nikola nestao ljut na mene.
A sada sam saznao da je znao istinu.
Na dnu stranice pisalo je:
„Sutra ću se izviniti Saši. Poslije škole moram otići na autobusku stanicu. Tamo me čeka čovjek koji kaže da mi može pomoći.“
Pokazao sam direktorici.
„Koji čovjek?“
„Ne znam“, odgovorila je.
U kutiji je bila i kaseta.
Pronašli smo stari kasetofon u školskoj ostavi.
Domar ga je uključio.
Prvo se čulo šuštanje.
Onda glas.
Nikolin glas.
„Ako neko ovo sluša, znači da nisam uspio objasniti šta se dogodilo.“
Osjetio sam kako mi srce udara.
„Saša, nisam pobjegao zbog tebe. Nisam te mrzio. Samo nisam znao kako da ti kažem da se bojim vratiti kući.“
Nastala je kratka tišina.
Onda se začuo drugi glas.
Muški.
„Nikola, požuri. Autobus kreće za deset minuta.“
Snimak se prekinuo.
Prepoznao sam glas.
Iako ga nisam čuo više od dvadeset godina.
Bio je to glas našeg nekadašnjeg nastavnika istorije.
Miroslava.
Čovjeka koji je tri dana nakon Nikolinog nestanka dao otkaz i odselio se.
Odmah sam otišao u policiju.
Predao sam svesku, kasetu i fotografiju.
Inspektor je pažljivo slušao.
„Znate li gdje je taj nastavnik danas?“
Odmahnuo sam glavom.
„Ne. Ali mislim da je znao šta se dogodilo Nikoli.“
Policija je pokrenula provjere.
Nekoliko dana kasnije pozvali su me.
Pronašli su Miroslava.
Živio je u malom selu udaljenom gotovo dvjesto kilometara.
Imao je sedamdeset četiri godine.
Kada su ga pitali za Nikolu, nije pokušao poreći da ga poznaje.
Rekao je samo:
„Znao sam da će ovaj dan doći.“
Inspektor mi je kasnije prenio dio onoga što je ispričao.
Nikola mu se povjerio da se plaši oca.
Miroslav je pokušavao pronaći način da mu pomogne.
Kontaktirao je poznanike i dogovorio da dječak privremeno boravi kod njegove sestre, dok se ne uključe nadležne službe.
Ali nije postupio kako je trebalo.
Umjesto da odmah prijavi opasnost, odlučio je sam organizovati Nikolin odlazak.
„A gdje je Nikola?“ upitao sam inspektora.
„To još utvrđujemo.“
Osjetio sam kako mi se grlo steže.
„Je li živ?“
Inspektor je zastao.
„Postoje indicije da jeste.“
Nisam spavao te noći.
Sutradan je stigao novi poziv.
Policija je pronašla trag o mladiću koji je prije dvadeset šest godina došao u drugi grad i kasnije promijenio prezime.
Zvao se Nikola.
Radio je kao stolar.
Imao je suprugu i jednog sina.
Ali prije sedam godina preselio se u inostranstvo.
„Znači, živ je?“ pitao sam.
„Prema dosadašnjim podacima, jeste. Još provjeravamo njegov identitet.“
Nekoliko dana kasnije stigla je potvrda.
Nikola je bio živ.
Živio je u Austriji.
Kada sam to čuo, počeo sam plakati.
Sjeo sam na pod u hodniku i nisam mogao ustati.
Moj prijatelj bio je živ.
Dvadeset šest godina zamišljao sam ga negdje u rijeci, šumi ili napuštenoj kući.
A on je odrastao.
Oženio se.
Dobio dijete.
Živio život.
Bez nas.
Ali ostalo je pitanje.
Ko je ostavljao jabuke?
Odgovor sam dobio narednog ponedjeljka.
Telefon mi je zazvonio u šest ujutro.
Nepoznat broj.
„Saša?“
„Da?“
Nastala je tišina.
Onda sam čuo glas.
„Znaš li još uvijek voziti bicikl bez ruku?“
Srce mi je stalo.
To je bila naša dječija šala.
Nikola me uvijek zadirkivao jer sam jednom pokušao voziti bez ruku i završio u jarku.
„Nikola?“
Čuo sam kako plače.
„Zdravo, prijatelju.“
Nisam mogao izgovoriti ni riječ.
„Oprosti što sam te ostavio da misliš najgore.“
„Gdje si bio, budalo jedna?“
Nasmijao se kroz suze.
„Daleko. Previše daleko.“
Dugo smo razgovarali.
Ispričao mi je da je nakon odlaska godinama pokušavao zaboraviti sve što se dogodilo.
Plašio se oca.
Plašio se povratka.
A kasnije ga je bilo sramota što nikome nije javio da je živ.
„A jabuke?“ upitao sam.
Nikola je zaćutao.
„Sjećaš li se kako smo svaki dan dijelili jednu jabuku na velikom odmoru?“
Nasmijao sam se.
„Naravno.“
„Ti si uvijek uzimao veću polovinu.“
„Nisam!“
Obojica smo se nasmijali.
„Prije nekoliko mjeseci vratio sam se u grad“, nastavio je. „Otišao sam na majčin grob. Tada sam saznao da je umrla čekajući me.“
Glas mu je zadrhtao.
„Nisam imao hrabrosti nikome prići.“
„Zato si dolazio u školu?“
„Da. Htio sam pronaći tebe, ali nisam znao kako.“
„Mogao si jednostavno pozvoniti na moja vrata.“
„Znam. Ali dvadeset šest godina nije lako objasniti na pragu.“
Pitao sam ga zašto je ostavio svesku i kasetu.
Rekao je da ih je sačuvao i kasnije sakrio u stari ormarić kada je saznao da će škola biti renovirana.
Želio je da konačno saznam da nisam bio kriv.
„Saša, postoji još nešto.“
„Šta?“
„Dolazim u petak.“
„Gdje?“
„Na staro igralište. U pet popodne.“
„Hoćeš li opet nestati?“
Nikola je dugo ćutao.
„Neću.“
Petak je bio najduži dan u mom životu.
Na igralište sam došao pola sata ranije.
Sjedio sam na staroj klupi i gledao prema ulici.
U pet sati pojavio se muškarac sa sijedom kosom.
Nosio je plavu jaknu i držao dvije jabuke.
Zastao je nekoliko metara od mene.
„Saša?“
Ustao sam.
„Nikola?“
Nasmiješio se.
„Ostario si.“
„Pogledaj sebe!“
Prišli smo jedan drugom.
Zagrlili se.
Plakali smo kao djeca.
Dvadeset šest godina nestalo je u jednom trenutku.
Sjeli smo na klupu.
Nikola mi je pružio jabuku.
„Ovaj put dobijaš cijelu.“
Nasmijao sam se.
„Nema šanse. Dijelimo.“
Prepolovio sam je džepnim nožićem.
Dao mu veću polovinu.
Gledao me nekoliko trenutaka.
Onda je zaplakao.
„Znaš li koliko mi je ovo nedostajalo?“
„Znam, prijatelju.“
Te večeri upoznao sam njegovu suprugu i sina.
Nikola je upoznao moju porodicu.
Naša djeca slušala su priče o školskim nestašlucima, pecanju i biciklima.
Smijali smo se do kasno u noć.
Ali najteži trenutak tek je dolazio.
Sutradan smo zajedno otišli na grob njegove majke.
Nikola je kleknuo.
Spustio cvijeće.
„Mama, vratio sam se.“
Dugo je plakao.
Stajao sam pored njega.
Nisam pokušavao pronaći riječi.
Neke tuge ne mogu se utješiti rečenicom.
Poslije toga otišli smo do njegove stare kuće.
Bila je prazna.
Otac mu je umro nekoliko godina ranije.
Nikola je stajao ispred kapije i dugo gledao prema prozorima.
„Cijelog života mislio sam da će me prošlost sustići ako se vratim.“
„A sada?“
Pogledao me.
„Sada vidim da sam bježao i od ljudi koji su me voljeli.“
Nisam mu rekao da je sve u redu.
Jer nije bilo.
Njegova majka umrla je ne znajući da je živ.
Ja sam proveo dvadeset šest godina vjerujući da sam posljednja osoba koja ga je vidjela.
Ali nisam želio da ostatak života provedemo računajući izgubljene godine.
„Nikola, ne možemo promijeniti ono što je bilo.“
Klimnuo je.
„Znam.“
„Ali možemo prestati gubiti vrijeme.“
Nasmiješio se.
„Dogovoreno.“
Danas Nikola živi u Austriji, ali dolazi nekoliko puta godišnje.
Čujemo se gotovo svake sedmice.
Naša djeca postala su prijatelji.
A prošlog ljeta ponovo smo otišli na pecanje.
Na isto mjesto gdje smo kao dječaci provodili raspuste.
Nikola je donio dvije jabuke.
Spustio ih je na travu.
„Znaš šta je čudno?“ upitao je.
„Šta?“
„Mislio sam da ćeš me mrziti kada saznaš da sam živ.“
Pogledao sam ga.
„Bio sam ljut.“
„Znam.“
„I još uvijek mi je žao zbog svega što smo propustili.“
Spustio je pogled.
„I meni.“
„Ali nikada te nisam prestao smatrati prijateljem.“
Nikola je zaplakao.
Tog dana napravili smo novu fotografiju.
Dva sijeda čovjeka sa štapovima za pecanje.
Iza nas ista rijeka.
Na poleđini sam napisao:
„Dvadeset šest godina kasnije. Još uvijek prijatelji.“
Fotografiju sam stavio pored one stare, na kojoj smo kao dječaci sjedili
na biciklima.
Ponekad ih gledam i razmišljam koliko se život može promijeniti u jednom danu.
Jedna svađa.
Jedan odlazak.
Jedna odluka donesena iz straha.
I godine koje niko ne može vratiti.
Ali onda se sjetim onog petka na igralištu.
Dvije jabuke.
Jednog zagrljaja.
I prijatelja za kojeg sam mislio da ga više nikada neću vidjeti.
Jer ponekad se ljudi ne vrate da bi nam objasnili prošlost.
Vratiće se da bismo zajedno imali budućnost.
A najvažnije je da, kada se konačno pojave, ne dozvolimo da nas ponos spriječi da im pružimo ruku.