„Četiri godine sam vjerovala da ću se udati za njega. Jednog jutra mi je priznao da je druga žena trudna.“
Nije vikao, nije pokušavao da se opravdava. Samo je sjedio na ivici mog kreveta, spuštene glave, i ponavljao da je pogriješio.
Pitala sam ga koliko dugo traje.
„Skoro šest mjeseci“, rekao je.
Tih šest mjeseci me je boljelo više od same prevare. Šest mjeseci je dolazio kod mene, govorio da me voli, planirao naše ljetovanje i gledao stanove koje bismo jednog dana mogli kupiti. A onda bi odlazio njoj.
„A dijete?“
Obrisao je lice rukama.
„Ona želi da ga zadrži.“
Tada sam mu samo rekla da izađe.
Čim su se vrata zatvorila, raspala sam se. Plakala sam satima. Zvala sam sestru, ali kad se javila nisam mogla izgovoriti ni riječ. Samo sam prekinula.
Predveče sam ustala, umila se i pogledala sebe u ogledalo.
Tada sam donijela odluku.
Neću ga moliti. Neću zvati tu djevojku. Neću praviti scenu.
Spakovala sam sve njegove stvari koje su ostale kod mene: nekoliko majica, patike, punjač, parfem i onu sivu duksericu koju je stalno tražio.
Poslala sam mu poruku:
„Dođi večeras. Hoću da razgovaramo.“
Odgovorio je gotovo odmah.
„Dolazim.“
Našminkala sam se, obukla haljinu koju je najviše volio i napravila dvije kafe.
Kada je ušao i ugledao me nasmijanu, potpuno se zbunio.
„Mislio sam da ćeš biti ljuta.“
„Bila sam“, odgovorila sam. „Ali razmislila sam.“
Na licu mu se pojavio tračak nade.
Sjeo je preko puta mene.
Rekla sam mu da želim samo jedno — da mi ispriča cijelu istinu. Kako su se upoznali, kada je počelo i šta sada namjerava.
Pričao je skoro pola sata.
Na kraju mi je rekao da još uvijek voli mene, ali da ne može pobjeći od odgovornosti prema djetetu.
Slušala sam ga bez riječi.
A onda sam ustala, donijela kutiju sa njegovim stvarima i spustila je ispred njega.
„Ovo je tvoje.“
Pogledao me kao da tek tada shvata da pomirenja neće biti.
„Znači, gotovo je?“
„Jeste.“
U tom trenutku zazvonio mu je telefon.
Na ekranu se pojavilo žensko ime.
Nisam ništa rekla.
On je odbio poziv.
Telefon je ponovo zazvonio.
„Javi se“, rekla sam.
„Ne moram.“
„Javi se.“
Nevoljno je prihvatio poziv i ustao. Čula sam ženski glas, ali nisam razumjela šta govori.
Odjednom je problijedio.
„Kako misliš nema me tamo?“
Pogledao je prema meni.
Žena sa druge strane počela je nešto glasno objašnjavati.
„Čekaj… čije je onda dijete?“
U sobi je nastala tišina.
Spustio je telefon i samo gledao u pod.
„Šta se desilo?“, pitala sam.
Nije odgovorio.
Telefon mu je ponovo zazvonio, ali ovaj put stigla je poruka.
Pročitao ju je, sjeo i uhvatio se za glavu.
Tek poslije nekoliko minuta rekao mi je šta mu je priznala.
Dijete najvjerovatnije uopšte nije njegovo.
Nekoliko sedmica prije njega viđala se sa bivšim dečkom, a trudnoća je otkrivena toliko rano da nije bila sigurna ko je otac. Njemu je rekla da je njegovo jer je vjerovala da će zbog toga ostati uz nju.
Pogledao me i izgovorio:
„Možda ipak možemo popraviti nas.“
Tada sam prvi put te večeri počela iskreno da se smijem.
„Ti stvarno misliš da je problem bio dijete?“
Nije razumio.
„Prevario si me šest mjeseci. To što si možda prevaren i ti ne briše ono što si uradio meni.“
Uzela sam njegovu kutiju, otvorila vrata i pružila mu je.
„Sad idi.“
Mjesec dana kasnije javio mi se.
DNK test je potvrdio da dijete nije njegovo. Ona se vratila bivšem, a on je ostao sam.
Napisao mi je da je izgubio „dvije porodice u jednom danu“.
Nisam odgovorila.
Jer je pogriješio u jednoj stvari.
Sa mnom nije izgubio porodicu onog dana kada je saznao da dijete nije njegovo.
Izgubio me je šest mjeseci ranije, samo što ja tada još nisam znala.