Čovjek je svakog petka kupovao dvije karte za bioskop, ali je uvijek dolazio sam
Radila sam na blagajni malog bioskopa skoro tri godine.
Vremenom počneš prepoznavati stalne goste.
Znaš ko uvijek traži posljednji red, ko kupuje najveće kokice i ko dođe pet minuta nakon početka filma jer ne želi gledati reklame.
Ali jedan čovjek posebno mi je privlačio pažnju.
Zvao se Aleksandar.
Imao je oko šezdeset godina i dolazio je gotovo svakog petka u isto vrijeme.
„Dvije karte, molim.“
Uvijek dvije.
I uvijek dva susjedna mjesta.
Prvih nekoliko puta pretpostavila sam da nekoga čeka.
Ali svaki put bi u salu ušao sam.
Jedno mjesto zauzme on.
Drugo ostane prazno.
Nije na njega stavljao jaknu.
Nije ostavljao kokice.
Samo bi povremeno tokom filma pogledao prema praznoj stolici.
Kolege su imale svoje teorije.
„Sigurno mu je žena umrla.“
„Možda čeka nekoga.“
„Možda samo ne želi da iko sjedi pored njega.“
Nisam ga pitala.
Sve do jednog petka kada nije imao dovoljno novca.
„Dvije?“, pitala sam po navici.
„Dvije.“
Pružio mi je karticu.
Odbijena.
Pokušao je ponovo.
Isto.
Izvadio je novčanik.
Imao je dovoljno za jednu kartu.
„Dajte mi samo jednu.“
Već sam počela štampati kartu.
Onda sam zastala.
„Koje mjesto želite?“
Pogledao je raspored.
„Broj 14.“
„A inače sjedite na 13.“
„Znam.“
Prvi put sam shvatila da prazno mjesto nije bilo slučajno.
Broj 14 bio je mjesto koje je uvijek ostavljao prazno.
Izvadila sam nekoliko eura iz svog novčanika.
„Dobićete obje.“
„Ne treba.“
„Vratite sljedeći petak.“
Dugo me gledao.
Onda je rekao:
„Sljedećeg petka vjerovatno neću doći.“
„Zašto?“
Nasmiješio se.
„Vrijeme je.“
Nisam razumjela.
Poslije projekcije čekao je da svi izađu.
Prišla sam mu dok je stajao ispred sale.
„Mogu li vas nešto pitati?“
„Znam šta ćete pitati.“
Pokazala sam prema sjedištima.
„Za koga je druga karta?“
Nije rekao da je za pokojnu suprugu.
Nije rekao ni da je za nekoga ko ga je napustio.
Odgovor je bio potpuno drugačiji.
„Za čovjeka kojeg nikada nisam upoznao.“
Mislila sam da se šali.
„Svake sedmice kupujete kartu nepoznatom čovjeku?“
„Da.“
Sjeli smo u holu.
Aleksandar mi je ispričao priču staru skoro četrdeset godina.
Kada je imao dvadeset dvije, radio je u fabrici.
Jedne večeri otišao je u bioskop s djevojkom.
Tokom filma počeo je požar u prostoriji iza sale.
Nije bio veliki, ali dim se brzo proširio.
Ljudi su panično krenuli prema izlazu.
Aleksandar je pao na stepenicama.
Masa je prolazila pored njega.
Neko ga je tada podigao.
Nepoznati mladić.
Izveo ga je kroz bočni izlaz.
„I šta se dogodilo s njim?“
„Ne znam.“
Napolju je nastao haos.
Hitna pomoć, vatrogasci, policija.
Aleksandar ga više nije vidio.
„Niste saznali ime?“
„Nisam.“
„Kakve veze to ima s dvije karte?“
Aleksandar je spustio pogled.
Djevojka koja je te večeri bila s njim zvala se Marina.
Vjenčali su se dvije godine kasnije.
Jednog petka, mnogo godina poslije, došli su upravo u naš bioskop.
Aleksandar joj je tada ispričao priču o nepoznatom mladiću.
Marina je kupila još jednu kartu.
„Za koga je ovo?“, pitao ju je.
„Za njega.“
Nasmijao se.
Mislio je da se šali.
Ali Marina je rekla:
„Da nije bilo njega, ja vjerovatno ne bih imala tebe. Jednu kartu možemo mu platiti.“
Od tada su svakog petka kupovali tri karte.
Dvije za sebe.
Jednu za nepoznatog čovjeka.
„Ali vi sada kupujete dvije.“
Aleksandar je klimnuo.
Marina je umrla prije četiri godine.
Od tada je nastavio dolaziti sam.
Jedna karta za njega.
Druga za čovjeka koji ga je spasio.
„A zašto ste rekli da više nećete dolaziti?“
Iz džepa je izvadio presavijen papir.
Bio je to oglas iz starih novina.
Nedavno je lokalna biblioteka digitalizovala stare brojeve gradskih novina.
Aleksandar je iz radoznalosti tražio članak o požaru.
Pronašao je fotografiju snimljenu ispred bioskopa.
Na njoj je prepoznao mladića koji ga je izvukao.
Ispod fotografije pisalo je ime.
Miroslav Babić.
„Pronašli ste ga?“
„Jesam.“
Živio je manje od sto kilometara od našeg grada.
Aleksandar mu je napisao pismo.
Nije znao hoće li ga se čovjek sjećati.
Odgovor je stigao dvije sedmice kasnije.
Miroslav ga se sjećao.
Ali u pismu je napisao nešto što je Aleksandra iznenadilo.
„Nisam te ja spasio.“
Miroslav je objasnio da je samo pomogao Aleksandru da ustane.
Čovjek koji ga je zapravo pronašao u dimu i doveo do stepenica bio je neko drugi.
„Ko?“
„Ne znam.“
Aleksandar se nasmijao.
„Opet sam na početku.“
Sljedećeg petka ipak se pojavio.
Ali nije bio sam.
Pored njega je stajao visok sijedi čovjek.
„Dvije karte?“, pitala sam.
Aleksandar se nasmijao.
„Tri.“
Bio je to Miroslav.
Došao je da zajedno pogledaju film.
Treća stolica ponovo je ostala prazna.
Njih dvojica su se nakon toga počela redovno viđati.
A onda se dogodilo nešto što niko nije planirao.
Jedne večeri Miroslav je priču ispričao svojoj starijoj sestri.
Ona ga je prekinula.
„Čekaj. Koje godine je bio taj požar?“
Rekao joj je.
Njena reakcija ga je iznenadila.
Njihov pokojni otac te večeri je radio kao električar u bioskopu.
Godinama je pričao da je tokom požara pronašao jednog mladića dezorijentisanog od dima i odvukao ga do stepenica, gdje ga je predao nekom momku.
Nikada nije znao šta se s njim dogodilo.
Aleksandar je dobio odgovor nakon skoro četrdeset godina.
Čovjek koji ga je spasio zvao se Petar Babić.
Miroslavov otac.
Umro je prije jedanaest godina.
Kada mi je Aleksandar sljedeći put došao na blagajnu, već sam znala priču.
„Koliko karata večeras?“
Pogledao je prema Miroslavu koji ga je čekao kod ulaza.
„Tri.“
„Ali sada znate ko je bio.“
„Znam.“
„Zašto onda i dalje kupujete njegovu kartu?“
Aleksandar je pogledao kartu sa brojem 14.
„Zato što zahvalnost ne prestaje onog trenutka kada saznaš nečije ime.“
Te večeri dvojica muškaraca sjedila su jedan pored drugog.
Između njih je ostalo prazno mjesto.
I prvi put mi ta prazna stolica nije izgledala prazno.