Na dan kada sam zatvorio očevu radionicu, pojavio se dječak i rekao: „Došao sam po bicikl koji je ovdje ostavljen prije nego što sam se rodio“
Poslije očeve smrti nisam imao mnogo dileme šta ću s njegovom radionicom.
Trideset pet godina popravljao je bicikle.
Ja sam završio informatiku, živio u drugom gradu i nisam znao razlikovati pola alata koji je držao na zidu.
Radionica je mjesecima bila zatvorena.
Na kraju sam odlučio prodati prostor.
Došao sam posljednje subote da iznesem preostale stvari.
Oko podneva neko je pokucao na vrata.
Ispred je stajao dječak od možda četrnaest godina.
„Radite li danas?“
„Ne. Zatvaramo.“
Pogledao je iza mene.
„Došao sam po bicikl.“
„Koji bicikl?“
„Moj.“
Gotovo sam se nasmijao.
„Ovdje nema nijednog bicikla.“
Dječak je izvadio komadić papira.
Bio je to stari račun iz očeve radionice.
Datum je bio od prije sedamnaest godina.
„Ovaj.“
Pogledao sam njega, pa račun.
„Ti tada nisi ni bio rođen.“
„Znam.“
„Čiji je onda bicikl?“
„Mamin.“
To me zainteresovalo.
Na računu je pisalo:
Crveni Peugeot — popravka zadnjeg točka.
I ispod očevim rukopisom:
NE NAPLATITI. ČUVATI.
„Kako se zove tvoja majka?“
„Tamara.“
Ime mi ništa nije značilo.
„Zašto nije sama došla?“
Dječak je spustio pogled.
„Umrla je prošle godine.“
Odjednom mi više nije bilo do pitanja.
Pustio sam ga unutra.
„Stvarno ne znam gdje bi bicikl mogao biti.“
„Mama je rekla da će biti ovdje.“
Pregledali smo radionicu.
Ništa.
Onda sam se sjetio malog skladišta iza zida koje još nisam ispraznio.
Vrata su bila zatrpana kutijama.
Pomjerili smo ih.
Unutra prašina, stare gume, ramovi i dijelovi.
Na samom kraju stajao je bicikl prekriven platnom.
Crveni Peugeot.
Dječak je samo gledao.
„To je taj.“
„Siguran si?“
Iz džepa je izvadio fotografiju.
Na njoj mlada djevojka pored istog bicikla.
Prepoznao sam mjesto.
Ispred naše stare kuće.
A pored djevojke je stajao moj otac.
„Odakle ti ovo?“
„Mama mi je dala.“
Okrenuo sam fotografiju.
Na poleđini je pisalo:
„Dušanu — hvala što si me tog dana zaustavio.“
Dušan je bio moj otac.
„Šta se dogodilo tog dana?“
Dječak je slegnuo ramenima.
„Mama nikad nije htjela reći.“
Bicikl je bio u lošem stanju.
Gume prazne, lanac zahrđao.
Rekao sam mu da ga može uzeti.
Ali nije htio.
„Mama je rekla da prvo pronađem nešto u torbici.“
Na biciklu je bila mala kožna torbica.
Otvorili smo je.
Unutra ključ.
I presavijen papir.
Na njemu adresa.
„Znaš li gdje je ovo?“
Odmahnuo je glavom.
Ja jesam.
Bila je to stara autobuska stanica na rubu grada.
Tačnije, red garaža iza nje.
I broj 18.
Dječak je želio odmah otići.
„Ne ideš sam.“
Odvezli smo se mojim automobilom.
Garaža broj 18 izgledala je kao da godinama nije otvorena.
Ključ je odgovarao.
Podigao sam vrata.
Unutra nije bilo gotovo ničega.
Sto.
Stolica.
I metalni ormarić.
Na njemu još jedna koverta.
Ovoga puta s imenom:
LUKA.
Dječak je problijedio.
„To sam ja.“
Otvorio je.
Unutra nije bilo novca.
Bilo je pismo njegove majke.
Čitao je u tišini.
Onda mi ga je pružio.
Tamara je sa sedamnaest godina pobjegla od kuće.
Planirala je otići s tadašnjim momkom u Italiju.
Imala je nešto novca, bicikl i mali ruksak.
Moj otac ju je slučajno vidio na autobuskoj stanici.
Poznavao je njenu porodicu.
Primijetio je da plače.
Sjeo je pored nje.
Nije je prijavio roditeljima.
Nije zvao policiju.
Samo je razgovarao s njom skoro dva sata.
Na kraju je Tamara odlučila da ne ode.
Bicikl je ostavila u radionici jer nije željela da roditelji saznaju dokle je stigla.
„Ali zašto ga nikada nije uzela?“, pitao sam.
Luka je nastavio čitati.
Nekoliko sedmica kasnije Tamara je saznala nešto zbog čega joj je taj bicikl postao podsjetnik na najteži period života.
Bila je trudna.
„Ti?“, pitao sam.
Luka je odmahnuo glavom.
„Ne. Ja imam četrnaest.“
Dijete nije rođeno.
Tamara je trudnoću izgubila nekoliko mjeseci kasnije.
Godinama poslije nije mogla ni pogledati fotografiju bicikla.
Preselila se.
Udala.
Dobila Luku.
Mislio sam da je to cijela priča.
Ali na kraju pisma stajala je rečenica:
„Ako ovo čitaš, pronašao si Dušanovog sina. Sada njega pitaj šta se dogodilo sa 4.000 maraka.“
Pročitao sam dva puta.
„Kakvih 4.000 maraka?“
Luka nije znao.
Vratili smo se u radionicu.
Počeo sam pregledati očeve stare knjige.
Sat vremena kasnije pronašao sam Tamarino ime.
Pored njega:
4.000 KM — vraćeno 2009.
Ništa mi nije bilo jasno.
Nazvao sam majku.
Kada sam spomenuo Tamaru, odmah je zaćutala.
„Odakle ti to ime?“
Ispričao sam joj.
Majka je sjela.
„Tvoj otac ti nikada nije rekao?“
Nije.
Kada je Tamara odlučila vratiti se kući, nije smjela roditeljima priznati da je potrošila novac koji je uzela iz kuće.
Bilo je to 4.000 maraka koje je njen otac čuvao za renoviranje.
Moj otac joj je dao svoju ušteđevinu.
„Četiri hiljade?“
„Da.“
„Zašto bi to uradio?“
Majka se nasmijala.
„I ja sam ga to pitala.“
Otac je samo rekao da djevojka od sedamnaest godina ne treba zbog jedne glupe odluke izgubiti porodicu.
Tamara mu je godinama vraćala novac.
Posljednju ratu donijela je 2009.
„A zašto je on čuvao bicikl?“
Majka nije znala.
Odgovor smo pronašli ispod sjedišta.
Mala metalna pločica koju ranije nisam primijetio.
Na njoj je otac ugravirao:
„Za dan kada prošlost više ne bude teška.“
Luka je pitao može li bicikl ostaviti još nekoliko dana.
„Zašto?“
„Hoću da ga sredim.“
Nasmijao sam se.
„Ja nemam pojma kako.“
„Ni ja.“
Tako sam čovjek koji je tog jutra došao da zauvijek zatvori radionicu naredne dvije sedmice proveo gledajući stare očeve priručnike i pokušavajući sa četrnaestogodišnjakom sastaviti bicikl.
Napravili smo deset grešaka.
Lanac smo postavili pogrešno.
Jednu gumu probušili dok smo je mijenjali.
Ali na kraju je vozio.
Dan kada je došao po njega, Luka je napravio jedan krug oko radionice.
„Koliko sam dužan?“
„Ništa.“
„Mama je rekla da ljudi u ovoj radionici nikad ne znaju naplatiti posao.“
Prvi put nakon očeve smrti nasmijao sam se toliko da sam morao sjesti.
Prostor nisam prodao.
Nisam ni postao serviser bicikala.
Ali radionicu sam zadržao.
Subotom je otvaram nekoliko sati.
Luka često dolazi.
Učimo zajedno.
A iznad radnog stola još uvijek visi ona metalna pločica.
Jer sam tek nakon očeve smrti shvatio da je trideset pet godina popravljao mnogo više od bicikala.