Dječak je svakog dana poslije škole ulazio u autobus, ali nikada nije išao dalje od posljednje stanice — vozač je jednog dana odlučio da ne ugasi motor
Emir je vozio gradsku liniju broj šest već jedanaest godina.
Poznavao je gotovo sve redovne putnike.
Ali jednog dječaka nije mogao razumjeti.
Pojavljivao se svakog radnog dana oko dva poslije podne.
Imao je možda trinaest godina, školski ranac i uvijek istu tamnu jaknu.
Ušao bi kod škole.
Kupio kartu.
Sjeo pozadi.
I vozio se sve do posljednje stanice.
Tamo bi svi izašli.
Svi osim njega.
„Kraj linije“, rekao mu je Emir prvi put.
„Znam.“
Dječak bi izašao, sačekao nekoliko minuta i ušao u isti autobus kada bi krenuo nazad.
Plaćao bi novu kartu.
Onda bi se vozio gotovo do škole i izašao dvije stanice ranije.
Sutradan isto.
Pa ponovo.
Sedmicama.
Jednog dana Emir ga je pitao:
„Zašto svaki dan napraviš cijeli krug?“
Dječak je kratko odgovorio:
„Lakše mi je ovdje.“
—
Zvao se Denis.
Nije pravio probleme.
Nije glasno slušao muziku.
Najčešće bi otvorio svesku na koljenima i radio domaći zadatak dok se autobus tresao kroz grad.
Emir je mislio da dječak možda voli autobuse.
Sve dok jednog dana nije primijetio da Denis ne piše.
Samo je spavao.
Glava mu je bila naslonjena na prozor.
Kada su stigli na posljednju stanicu, Emir ga nije probudio.
Ostao je za volanom.
Deset minuta kasnije Denis je otvorio oči.
„Jesmo stigli?“
„Jesmo.“
„Zašto me niste probudili?“
„Nije mi se žurilo.“
Denis je uzeo ranac.
„Moram kupiti kartu nazad.“
„Ne moraš.“
„Moram.“
„Danas firma časti.“
Dječak se prvi put nasmijao.
—
Nekoliko dana kasnije u autobusu gotovo da nije bilo putnika.
Emir je ponovo pokušao.
„Denise, šta znači ono da ti je ovdje lakše?“
Dječak je gledao kroz prozor.
„Kod kuće je gužva.“
„Mnogo vas je?“
„Nije.“
Nije rekao ništa više.
Emir nije insistirao.
—
Istinu je saznao slučajno.
Jednog kišnog popodneva Denis nije došao na autobus.
Umjesto njega na stanici se pojavila njegova nastavnica.
Poznavala je Emira iz komšiluka.
Tokom razgovora spomenula je dječaka.
„Denis? Pa on skoro svaki dan ide s tobom.“
Nastavnica se iznenadila.
„Svaki dan?“
„Napravi cijeli krug.“
Tada mu je objasnila.
Denisova majka radila je drugu smjenu.
Otac je nekoliko mjeseci ranije izgubio posao.
Od tada je mnogo pio.
Nije bio nasilan prema dječaku, ali je u stanu često bilo svađa, vike i ljudi koji su dolazili i odlazili.
Denis je počeo izbjegavati kuću dok se majka ne vrati s posla.
Nije imao gdje drugo.
Biblioteka se zatvarala rano.
Napolju je bilo hladno.
Autobus je bio topao.
—
Sljedećeg dana Denis se pojavio kao i uvijek.
Emir nije spomenuo razgovor sa nastavnicom.
Samo mu nije naplatio drugu kartu.
„Opet firma?“
„Imamo neku čudnu akciju.“
Denis se nasmijao.
—
Prošla je zima.
Denis je svaki dan učio u autobusu.
Emir mu je ponekad pomagao oko geografije.
O matematici nije imao pojma.
„Tu ti ne mogu pomoći ni da mi platiš.“
Jedna starija putnica primijetila je dječaka kako pokušava riješiti zadatak.
Bila je penzionisana profesorica matematike.
Sjela je pored njega.
„Daj da vidim.“
Od tada bi, kada bi se slučajno sreli, zajedno rješavali zadatke.
Autobus broj šest postao je čudna pokretna učionica.
—
Jednog proljetnog dana Denis nije otvorio svesku.
„Šta je?“, pitao je Emir.
„Ništa.“
„Kod tebe ‘ništa’ obično znači nešto.“
Dječak je izvadio papir iz ranca.
Bio je to rezultat školskog takmičenja iz matematike.
Drugo mjesto.
„Ona gospođa iz autobusa mi je pomogla.“
„Zna li?“
„Ne znam ni kako se zove.“
Emir se nasmijao.
„Ja znam.“
—
Narednog dana profesorica je ušla na svojoj uobičajenoj stanici.
Denis joj je pokazao rezultat.
Žena ga je zagrlila.
„Znala sam.“
„Niste.“
„Dobro, nadala sam se.“
Putnici oko njih počeli su pljeskati kada su shvatili šta se dogodilo.
Denis se zacrvenio i sakrio papir u ranac.
—
A onda je jednog ponedjeljka ušao u autobus i sjeo naprijed.
Nije otvorio svesku.
„Ne ideš danas do kraja?“, pitao je Emir.
„Ne.“
„Šta se desilo?“
Denis je gledao kroz vjetrobran.
„Tata je otišao na liječenje.“
Emir nije ništa rekao.
„Mama je sad prva smjena.“
„Znači ideš kući?“
Denis je klimnuo.
Na stanici na kojoj je mjesecima prolazio bez izlaska, ustao je.
„Koliko dugujem za sve one karte?“
„Ništa.“
„Ozbiljno.“
„Ozbiljno.“
Denis je zastao na vratima.
„Vidimo se sutra.“
Emir je mislio da to govori iz navike.
—
Ali sljedećeg dana Denis je ponovo ušao.
„Zar ne ideš kući?“
„Idem.“
„Pa zašto si ušao? Tvoja kuća je u drugom smjeru.“
Dječak je iz ranca izvadio čokoladu i stavio je pored mjenjača.
„Došao sam da ovo donesem.“
„Za šta?“
„Za firmu.“
Emir se počeo smijati.
Denis je izašao prije nego što je uspio odgovoriti.
—
Godine su prošle.
Emir je nastavio voziti istu liniju.
Djeca koja su nekada išla u školu odrasla su i prestala ulaziti u njegov autobus.
Jednog septembarskog jutra na početnoj stanici pojavio se mladić u košulji.
Emiru je trebalo nekoliko sekundi da ga prepozna.
„Denise?“
„Jesam.“
„Gdje ćeš?“
„Nigdje.“
Mladić mu je pružio kovertu.
Unutra je bila pozivnica za dodjelu fakultetskih diploma.
Denis je završio građevinski fakultet.
„Hoću da dođete.“
Emir je pogledao pozivnicu.
„Zašto ja?“
Denis je odgovorio:
„Jer ste bili prvi čovjek koji me nikada nije pitao zašto ne idem kući prije nego što sam bio spreman da kažem.“
—
Emir je došao na dodjelu.
U publici je ugledao i staru profesoricu matematike.
Denis ju je pronašao nekoliko godina ranije.
Sjedili su u istom redu.
Kada je Denisovo ime pročitano, oboje su ustali i zapljeskali.
Niko oko njih nije znao zašto su toliko ponosni.
Nisu morali znati.
Jer mnogo prije fakulteta i diplome, jedan dječak je domaće zadatke pisao na koljenima u gradskom autobusu samo zato što mu je nekoliko krugova kroz grad davalo mir koji tada nije imao kod kuće. A jedan vozač je shvatio da ponekad čovjeku ne moraš riješiti problem — dovoljno je da mu ne ugasiš motor dok ne bude spreman da nastavi dalje.