Djevojčica je tri mjeseca svakog petka ostavljala jednu knjigu u autobusu — vozač je konačno otvorio jednu i shvatio kome su namijenjene
Marko je već godinama vozio istu autobusku liniju.
Petkom poslije podne u njegov autobus redovno je ulazila djevojčica od možda trinaest godina.
Uvijek na istoj stanici.
Uvijek sa školskim rancem i jednom knjigom u rukama.
Kupila bi kartu, sjela skroz pozadi i izašla nakon šest stanica.
Ali knjigu bi ostavila na sjedištu.
Prvi put Marko je potrčao za njom.
„Zaboravila si knjigu!“
Djevojčica se okrenula.
„Nisam. Neka ostane.“
„Kako misliš neka ostane?“
„Nekome će trebati.“
I otišla je.
Sljedećeg petka dogodilo se isto.
Pa narednog ponovo.
Marko je počeo skupljati knjige i držati ih kod sebe, misleći da će ih djevojčica jednog dana uzeti.
Nije.
Nakon tri mjeseca imao je čitavu gomilu.
A onda je jednog petka djevojčica prestala dolaziti.
—
Prošle su dvije sedmice.
Marko je odlučio pogledati knjige prije nego što ih odnese u izgubljene stvari.
Otvorio je prvu.
Na unutrašnjoj strani korica nešto je bilo napisano olovkom:
„Ako si pronašao ovu knjigu, slobodno je uzmi.“
Ispod toga:
„Kad završiš, ostavi je nekome drugom.“
Otvorio je drugu.
Ista poruka.
Treću.
Ponovo isto.
Ali u četvrtoj je pronašao nešto drugačije.
„Ova je za dječaka koji uvijek sjedi na stanici kod stare pošte.“
Marko se odmah sjetio nekoga.
—
Na toj stanici često je viđao dječaka od petnaestak godina.
Nikada nije ulazio u autobus.
Sjedio bi na klupi sa ruksakom pored nogu i čitao.
Nekada novine.
Nekada reklamne kataloge.
Jednom je čak čitao stari vozni red.
Marku je to uvijek bilo neobično.
Sljedećeg dana zaustavio je autobus iako niko nije čekao da uđe.
Otvorio je vrata.
„Hej, momak.“
Dječak je podigao pogled.
„Znaš li djevojčicu koja petkom ide ovom linijom?“
Opisao ju je.
Dječak se nasmiješio.
„Anu?“
—
Zvao se Stefan.
On i Ana išli su nekada u istu školu.
Stefan je prije godinu dana prestao redovno dolaziti na nastavu.
Njegov otac ostao je bez posla, a porodica se preselila u privremeni smještaj daleko od škole.
Dok su čekali da riješe prebacivanje, Stefan je često provodio vrijeme u biblioteci.
Ali ona se zatvarala rano.
Zato bi čitao gdje god je mogao.
Ana je to saznala.
Počela mu je donositi svoje knjige.
Stefan nije želio da ih uzima.
„Govorio je da ne želi milostinju“, objasnio je.
Zato je Ana smislila drugačiji način.
Ostavljala bi knjige u autobusu.
Stefan bi ih kasnije pronašao.
Tako ih, barem formalno, nije dobijao od nje.
„A zašto ih ja imam dvanaest?“, pitao je Marko.
Stefan se počeo smijati.
„Zato što ste pokvarili plan.“
—
Marko je tek tada shvatio.
Svaki put kada je pronašao knjigu, sklonio ju je misleći da je izgubljena.
Stefan je vjerovatno dolazio kasnije i nije nalazio ništa.
„Zašto mi niko nije rekao?“
„Ana je rekla da ćete baciti knjige ako saznate.“
„Nisam čudovište.“
„Ja sam joj isto rekao.“
—
Marko je pitao gdje je Ana.
Ispostavilo se da se njena porodica preselila u drugi grad.
Zato je prestala dolaziti.
Prije odlaska Stefanu nije rekla ništa.
Samo mu je poslala kratku poruku:
„Provjeravaj autobus petkom.“
Ali knjiga koju je ostavila posljednjeg petka završila je kod Marka.
Pronašao ju je među ostalima.
Na prvoj stranici pisalo je:
„Ovu nemoj vraćati. Najbolja mi je.“
Marko ju je dao Stefanu.
Dječak ju je dugo držao u rukama.
„Ona nikome nije davala ovu knjigu.“
„Očigledno sad daje.“
—
Marko je mogao tu završiti priču.
Ali nije.
Na polici iza vozačkog mjesta počeo je držati nekoliko knjiga.
Napravio je malu karticu:
UZMI — PROČITAJ — VRATI ILI PROSLIJEDI.
Prvo su putnici mislili da je to neka reklama.
Onda je jedna žena uzela roman.
Vratila ga je sljedeće sedmice i donijela još dva.
Student je ostavio udžbenik.
Jedna baka nekoliko dječjih knjiga.
Za nekoliko mjeseci autobus je imao malu pokretnu biblioteku.
—
Stefan je u međuvremenu ponovo krenuo redovno u školu.
I dalje je povremeno dolazio na staru stanicu.
Jednog petka ušao je u autobus sa tri knjige.
„Gdje ćeš?“, pitao je Marko.
„Nigdje.“
Stavio ih je na policu.
„Samo vraćam dug.“
Među njima je bila i Anina omiljena knjiga.
Marko ju je prepoznao.
„Zar nije rekla da je ne vraćaš?“
„Nije rekla da je ne dam nekome drugom.“
—
Nekoliko sedmica kasnije knjiga je nestala sa police.
Niko nije znao ko ju je uzeo.
Stefan nije pitao.
Marko takođe nije.
To je, na kraju, bila cijela poenta.
Ana je samo željela da jedna knjiga stigne do jednog dječaka koji nije imao šta da čita.
Njen plan nije baš uspio kako je zamislila.
Vozač joj je slučajno pokupio skoro sve knjige.
Ali upravo zbog te greške dogodilo se nešto mnogo veće.
Jedna knjiga namijenjena jednom dječaku pretvorila je običan gradski autobus u mjesto na kojem su potpuni stranci počeli ostavljati priče jedni drugima.