Žena je svakog jutra nalazila istu djevojčicu ispred svoje cvjećare — jednog dana djevojčica joj je pružila fotografiju i rekla: „Ovo je moja mama“
Maja je već petnaest godina držala malu cvjećaru u centru grada.
Na posao je dolazila rano, obično prije sedam, dok su ulice još bile gotovo prazne.
Jednog ponedjeljka primijetila je djevojčicu kako stoji ispred izloga.
Imala je možda devet godina.
Gledala je bukete nekoliko minuta, a zatim otišla.
Sutradan se vratila.
Pa ponovo u srijedu.
Nikada nije ušla.
Samo bi stajala ispred izloga i gledala.
Nakon dvije sedmice Maja je izašla.
„Tražiš neki poseban cvijet?“
Djevojčica je odmah odmahnula glavom.
„Samo gledam.“
„Kako se zoveš?“
„Una.“
Zatim je otrčala prema školi.
—
Una je nastavila dolaziti.
Maja joj više nije postavljala pitanja.
Ponekad bi joj poklonila cvijet koji je ostao od prethodnog dana.
Una bi ga uvijek uzela, pažljivo stavila u ranac i otišla.
Jednog jutra nije došla.
Nije je bilo ni narednog dana.
Prošla je cijela sedmica.
Maja se iznenadila koliko joj nedostaje djevojčica koju gotovo uopšte nije poznavala.
Onda se Una ponovo pojavila.
Ali ovog puta ušla je u cvjećaru.
U ruci je držala fotografiju.
„Mogu nešto da vas pitam?“
„Naravno.“
Pružila joj je sliku.
„Ovo je moja mama.“
Maja je pogledala fotografiju.
Ispustila je makaze koje je držala.
Ženu sa fotografije poznavala je.
—
Zvala se Sanja.
Prije skoro deset godina radila je upravo u toj cvjećari.
Bila je Majina prva radnica.
Vesela, glasna i uvijek je kasnila pet minuta.
Radile su zajedno skoro tri godine.
Onda je Sanja iznenada dala otkaz.
Rekla je da se seli.
Nakon toga izgubile su kontakt.
„Odakle ti ova fotografija?“, pitala je Maja.
Una ju je zbunjeno pogledala.
„Pa to je moja mama.“
„Gdje je ona sada?“
Djevojčica je zaćutala.
„Umrla je prošle godine.“
Maja je sjela.
Nije imala pojma.
—
Una je živjela sa ocem.
Nakon majčine smrti pronašli su kutiju sa starim fotografijama.
Na nekoliko njih Sanja je stajala ispred Majine cvjećare.
Na jednoj je u rukama držala ogroman buket suncokreta.
Una je željela vidjeti mjesto na kojem je njena majka nekada radila.
Zato je počela dolaziti prije škole.
„Zašto nisi odmah ušla?“
„Nisam znala da li je još poznajete.“
Maja je otvorila ladicu ispod kase.
Godinama je unutra držala nekoliko starih fotografija zaposlenih.
Pronašla je jednu.
Na njoj su ona i Sanja sjedile na podu cvjećare okružene ružama.
Una ju je uzela u ruke.
„Mogu li ovo slikati?“
„Možeš je uzeti.“
—
Ali Maja je znala nešto što Una nije.
Suncokreti na fotografiji nisu bili slučajni.
Dok je radila u cvjećari, Sanja je svakog petka kupovala jedan suncokret.
Maja ju je često zadirkivala.
„Kome stalno nosiš cvijeće?“
Sanja nikada nije htjela reći.
Tek posljednjeg dana, prije nego što se odselila, priznala je.
Nosila ga je svom ocu.
Bio je teško bolestan i obožavao je suncokrete.
„Kaže da mu izgledaju kao mala sunca“, govorila je.
Nekoliko mjeseci nakon preseljenja njen otac je umro.
Maja je to saznala preko zajedničke poznanice.
—
Kada je ispričala Uni, djevojčica se iznenadila.
„Mama je i meni kupovala suncokrete.“
Maja se nasmiješila.
„Onda sad znaš zašto.“
Una je nekoliko trenutaka gledala buket na polici.
„Koliko košta jedan?“
„Za tebe ništa.“
„Neću besplatno.“
Iz džepa je izvadila nekoliko kovanica.
Maja je uzela samo jednu.
„Evo, sad si platila.“
Una je izabrala najveći suncokret.
Ali nije otišla prema školi.
„Gdje ideš?“
„Na groblje.“
—
Maja je zatvorila cvjećaru na pola sata i otišla s njom.
Na Sanjinom grobu Una je spustila cvijet.
Nije plakala.
Samo je rekla:
„Sad znam odakle joj to.“
Maja je stajala nekoliko koraka iza nje.
Tada je shvatila da je djevojčica sedmicama gledala izlog ne zato što je voljela cvijeće.
Pokušavala je pronaći nešto iz života svoje majke što nije poznavala.
—
Una je nastavila dolaziti u cvjećaru.
Ali više nije stajala napolju.
Subotom bi ponekad pomagala Maji da zalije biljke.
Maja joj je pričala sitnice o Sanji.
Kako je jednom pogrešno napisala poruku na kartici za vjenčanje.
Kako je razbila tri vaze u jednom danu.
Kako je puštala muziku preglasno čim nema mušterija.
Uni su upravo te obične priče bile najdraže.
Jer svi su joj nakon majčine smrti govorili koliko je Sanja bila dobra žena i majka.
Maja joj je pričala kakva je bila sa dvadeset pet godina.
To je bila majka koju Una nikada nije upoznala.
—
Godinu dana kasnije Una je za Majin rođendan došla sa poklonom.
Bio je to mali ram.
Unutra su bile dvije fotografije.
Na prvoj Maja i mlada Sanja u cvjećari.
Na drugoj Maja i Una ispred istog izloga.
Između njih Una je napisala:
„Neke priče ne završavaju kada ljudi odu.“
Maja je ram stavila pored kase.
A svakog petka u izlog je počela stavljati jedan suncokret.
Ne kao tužan podsjetnik na Sanju.
Nego zbog jedne neobične porodične navike koja je prešla sa oca na kćerku, a zatim na unuku.
Una je došla u cvjećaru tražeći trag svoje majke. Nije očekivala da će tamo pronaći cijeli dio njenog života koji joj niko drugi nije mogao ispričati.