„DVA MJESECA NAKON ŠTO SMO SE USELILI U NOVI STAN, KOMŠINICA ME JE ZAUSTAVILA U LIFTU I PITALA: ‘JE LI SE ONA DJEVOJČICA OPET VRATILA?’ NISAM IMALA POJMA O KOME GOVORI.“
Komšinica me je zaustavila u liftu i pitala:
„Je li se ona djevojčica opet vratila?“
„Koja djevojčica?“
Odjednom je zaćutala.
„Izvinite. Zamijenila sam vas s nekim.“
Te večeri ispričala sam mužu šta se dogodilo.
Očekivala sam da će se nasmijati.
Umjesto toga spustio je viljušku i pitao:
„Je li rekla koliko godina ima djevojčica?“
Tada sam prvi put pomislila:
Zašto moj muž zna o kome govori?
Zovem se Sara.
Stan smo kupili nakon skoro dvije godine traženja.
Nije bio savršen, ali cijena je bila odlična, zgrada mirna, a prethodni vlasnici navodno su se odselili u Njemačku.
Moj muž Filip vodio je gotovo cijelu kupovinu jer sam tada radila po cijele dane.
Zato sam prvo pomislila da je možda od agenta čuo neku priču o prethodnim stanarima.
„Znači znaš za djevojčicu?“
„Ne znam.“
„Pa zašto pitaš koliko ima godina?“
„Onako.“
„Filipe.“
Nekoliko sekundi je ćutao.
„Agent je nešto spomenuo.“
„Šta?“
„Da je tu ranije živjela porodica sa djetetom.“
To nije zvučalo strašno.
Ali nije objašnjavalo njegovu reakciju.
Sjutradan sam ponovo srela komšinicu.
Zvala se Vera.
Imala je skoro sedamdeset godina i živjela vrata do nas.
„Juče ste me pitali za djevojčicu.“
Odmah joj je postalo neprijatno.
„Ma zaboravite.“
„Neću.“
Pogledala je prema mojim vratima.
„Prije vas je tu živio jedan bračni par.“
„Sa kćerkom?“
„Ne.“
Zastala je.
„Nisu imali djece.“
Sada sam bila potpuno zbunjena.
„Pa koja djevojčica?“
Vera me pozvala u svoj stan.
Ispričala mi je da se prije otprilike tri godine u našem hodniku počela pojavljivati djevojčica od možda osam ili devet godina.
Uvijek sama.
Sjedila bi na stepenicama ispred stana koji je sada naš.
Prethodna vlasnica, Mirjana, puštala ju je unutra.
„Ko je bila?“
„Nikada nisam pitala.“
„Kako niste?“
„Mislila sam da je rođaka.“
Djevojčica bi dolazila nekoliko puta mjesečno.
Onda je iznenada prestala.
Nekoliko mjeseci kasnije Mirjana i muž prodali su stan.
„I od tada je niste vidjeli?“
„Jednom.“
„Kada?“
Vera me pogledala.
„Prije tri sedmice.“
Tri sedmice.
Mi smo tada već živjeli tu.
„Gdje?“
„Na ulazu.“
Djevojčica više nije bila mala.
Vera je procijenila da sada ima možda jedanaest ili dvanaest godina.
Pitala ju je koga traži.
Djevojčica je rekla:
„Nikoga. Samo sam htjela vidjeti jesu li još tu.“
„Ko?“
„Nije rekla.“
Vratila sam se u stan i odmah nazvala Filipa.
„Treba da razgovaramo.“
Ovog puta nije mogao izbjeći.
Kada je došao kući, izvadio je telefon.
Pokazao mi je poruke sa agentom od prije kupovine.
U jednoj je pisalo:
„Kupci ne moraju znati za problem sa djevojčicom. To je završena stvar.“
Osjetila sam kako mi se stomak steže.
„Ti si ovo pročitao i ništa mi nisi rekao?“
„Mislio sam da je neka komšijska glupost.“
„A zašto si onda sačuvao poruku?“
Nije imao odgovor.
Nazvala sam agenta.
U početku se pravio da se ne sjeća.
Kada sam pročitala njegovu poruku, promijenio je priču.
„Nije ništa kriminalno“, rekao je.
„Onda mi objasnite.“
I objasnio je.
Djevojčica se zvala Lana.
Nije bila rođaka prethodnih vlasnika.
Živjela je dvije zgrade dalje sa majkom.
Majka je radila popodnevne smjene.
Lana bi poslije škole trebalo da ide kod bake.
Ali baka je bila veoma stroga.
Jednog dana Lana je sjela na stepenice naše zgrade jer nije htjela otići kod nje.
Mirjana ju je pronašla.
Dala joj sendvič.
Pozvala majku.
Od tada je djevojčica povremeno dolazila.
Ne zato što je bila napuštena.
Ne zato što joj se nešto strašno događalo.
Samo joj je kod Mirjane bilo mirno.
Tu bi napisala domaći.
Popila sok.
Pričala.
„Pa u čemu je bio problem?“
Agent je uzdahnuo.
Jednog dana Lanina majka saznala je da kćerka mjesecima poslije škole odlazi kod nepoznate žene.
Uplašila se.
Došla je.
Nastala je ogromna svađa.
Zvala je policiju.
Niko nije bio optužen ni za šta, ali cijela zgrada je danima pričala.
Mirjana je bila slomljena.
Ubrzo je odlučila prodati stan.
„Zašto ste onda napisali ‘problem sa djevojčicom’?“
„Jer nisam želio da kupci odustanu zbog priče koja nema veze sa stanom.“
Spustila sam slušalicu.
Bila sam ljuta na Filipa.
Ali sada me zanimalo nešto drugo.
Zašto se Lana vratila?
Vera je znala gdje živi njena majka.
Nisam htjela odlaziti tamo i praviti novu neprijatnost.
Umjesto toga ostavila sam Veri svoj broj.
„Ako se djevojčica ponovo pojavi, nazovite me.“
Prošlo je skoro mjesec dana.
Jednog utorka telefon je zazvonio.
„Sara, dođite.“
Izašla sam u hodnik.
Na stepenicama je sjedila djevojčica.
Ranac pored nje.
Pogledala me.
„Vi sada živite kod Mirjane?“
„Da.“
„Znate li gdje je ona?“
Rekla sam da je u Njemačkoj.
Spustila je pogled.
„Dobro.“
Ustala je da ode.
„Lana.“
Okrenula se.
„Zašto si se vratila?“
Nije odgovorila.
Onda je iz ranca izvukla knjigu.
Na prvoj stranici bila je posveta:
„Lani, koja će jednog dana napisati bolju. Mirjana.“
„Dobila sam nagradu u školi za priču“, rekla je.
„Htela sam joj pokazati.“
To je bilo sve.
Nikakva velika tajna.
Nikakav zločin.
Djevojčica je samo htjela pokazati svoj prvi uspjeh osobi koja joj je prije nekoliko godina rekla da lijepo piše.
Pitala sam:
„Hoćeš da joj pošaljemo fotografiju?“
Oči su joj se podigle.
„Imate njen broj?“
Nisam.
Ali agent jeste.
Poslije nekoliko poziva uspjeli smo doći do Mirjane.
Lana joj je poslala fotografiju diplome i svoje priče.
Odgovor je stigao nekoliko minuta kasnije.
„Rekla sam ti.“
Ispod toga:
„Sad čekam knjigu.“
Lana se nasmijala.
Otišla je kući.
A ja sam se vratila u stan.
Filip je sjedio u dnevnoj sobi.
„Je li to bila ona?“
„Jeste.“
„I?“
Ispričala sam mu.
Onda sam dodala:
„A sad imamo drugi problem.“
„Koji?“
Pokazala sam mu onu staru poruku agenta.
„Sljedeći put kad kupujemo stan, ja čitam poruke.“
Nasmijao se.
Ja nisam.
Bar prvih pet sekundi.
A Lana?
Ponekad je sretnem u prolazu.
Više nikada nije sjedila pred našim vratima.
Nije ni trebalo.
Pronašla je Mirjanu.
I nekoliko mjeseci kasnije ostavila mi je u sandučetu odštampanu priču koju je napisala za školsko takmičenje.
Na vrhu je bio naslov:
„VRATA NA TREĆEM SPRATU.“
Osvojila je prvo mjesto.