„MOJA KĆERKA JE VEĆ TRI MJESECA SVAKOG UTORKA IZLAZILA IZ KUĆE U ISTO VRIJEME. GOVORILA JE DA IDE NA KURS. ONDA ME JE JEDNOG DANA NA ULICI ZAUSTAVIO NEPOZNAT ČOVJEK I REKAO: ‘VI STE ANINA MAMA? MORATE ZNATI GDJE ONA STVARNO IDE.’“
Moja kćerka je već tri mjeseca svakog utorka izlazila iz kuće u isto vrijeme.
Govorila je:
„Idem na kurs. Vraćam se oko devet.“
Nikada nisam sumnjala u nju.
Onda me je jednog dana na ulici zaustavio nepoznat čovjek.
Pitao je:
„Vi ste Anina mama?“
„Jesam. Zašto?“
Pogledao je oko sebe i rekao:
„Onda morate znati gdje vaša kćerka stvarno ide svakog utorka.“
Zovem se Milena, a Ana ima dvadeset dvije godine.
Studira, živi sa mnom i nikada nije bila dijete koje sam morala kontrolisati.
Kada mi je rekla da je upisala kurs njemačkog, nisam postavljala mnogo pitanja.
Znala sam samo da je utorkom i četvrtkom.
Četvrtkom je često učila kod kuće jer su, kako je govorila, neka predavanja bila onlajn.
Ali utorkom je uvijek izlazila.
U 17:30.
Vraćala se malo prije devet.
Čovjek koji me je zaustavio imao je možda pedesetak godina.
Nikada ga nisam vidjela.
„Ko ste vi?“
„Zovem se Goran.“
„Odakle poznajete moju kćerku?“
„Ne poznajem je baš.“
To nije bio odgovor koji sam željela čuti.
„Onda zašto znate gdje ide?“
Goran je izvadio telefon.
Pokazao mi fotografiju.
Ana je stajala ispred male kuće na kraju grada.
U ruci je nosila dvije kese iz prodavnice.
Pored nje je bio stariji muškarac u invalidskim kolicima.
„Ko je ovo?“
„Moj otac.“
Ništa mi nije bilo jasno.
„Šta moja kćerka radi kod vašeg oca?“
Goran je spustio telefon.
„To pokušavam i ja da saznam.“
Te večeri nisam rekla Ani ništa.
Čekala sam utorak.
U 17:20 obukla je jaknu.
„Kurs?“
„Da.“
„Srećno.“
Osjećala sam se užasno što je pratim.
Ali jesam.
Nije otišla prema centru gdje je navodno bila škola jezika.
Ušla je u autobus koji je vozio prema periferiji.
Izašla je kod male prodavnice.
Kupila hljeb, mlijeko i nekoliko drugih stvari.
Zatim je otišla do kuće sa fotografije.
Pokucala je.
Vrata je otvorio isti stariji čovjek.
Kada ju je ugledao, nasmijao se.
Ana ga je zagrlila.
Tada sam iza sebe čula:
„Sad vidite.“
Bio je Goran.
„Vi pratite vlastitog oca?“
„Ne. Došao sam razgovarati s njim.“
„O čemu?“
„O vašoj kćerki.“
Nisam više htjela nagađati.
Prišla sam vratima.
Ana me je ugledala.
Lice joj je problijedjelo.
„Mama?“
„Mislim da mi duguješ objašnjenje.“
Stariji čovjek pogledao je čas mene, čas Gorana.
„A izgleda da i meni neko duguje objašnjenje.“
Zvao se Petar.
Imao je sedamdeset šest godina.
Prije godinu dana doživio je moždani udar i teško se kretao.
Njegov sin Goran živio je u drugom gradu i dolazio kada je mogao.
„A Ana?“
Petar se nasmijao.
„Ana me pobijedila u šahu.“
„Molim?“
Sve je počelo tri mjeseca ranije.
Ana je zaista upisala kurs njemačkog.
Prvog utorka otišla je na predavanje.
Na autobuskoj stanici vidjela je Petra kako pokušava podići kesu koja mu je pala iz kolica.
Pomogla mu je.
Čekali su isti autobus.
Počeli su razgovarati.
Petar joj je rekao da je nekada bio profesor matematike.
Ana je studirala ekonomiju i mučila se sa statistikom.
„Rekao sam joj da joj mogu pomoći.“
Ana ga je pogledala.
„A ja sam rekla da ne primam besplatne časove.“
Dogovorili su razmjenu.
Petar njoj matematiku.
Ona njemu društvo i partiju šaha.
Prvo je dolazila jednom sedmično.
Onda je počela donositi namirnice jer je primijetila da mu je teško ići u prodavnicu.
„Zašto si meni rekla da ideš na kurs?“
Ana je ćutala.
Petar je odgovorio umjesto nje.
„Vjerovatno zato što bi joj zabranili.“
„Ne bih.“
Ana me samo pogledala.
Dobro.
Možda bih.
Već sam joj nekoliko puta govorila da se ne miješa u probleme nepoznatih ljudi.
Ali Goran je i dalje djelovao ljutito.
„Zašto meni niko nije rekao?“
Petar ga je pogledao.
„Šta da ti kažem? Da mi jedna djevojka jednom sedmično donese hljeb i pobijedi me u šahu?“
„Tata, mislio sam da ti uzima novac.“
Ana je ustala.
„Šta?!“
Tu je nastao pravi problem.
Goran je posljednjih mjeseci primijetio nekoliko podizanja gotovine sa očevog računa.
Istovremeno se pojavila Ana.
Zaključio je najgore.
„Zato ste me zaustavili?“, pitala sam.
„Htio sam prvo saznati ko je ona.“
Petar je odmahnuo glavom.
„Ana nikada nije uzela ni marku.“
„Onda gdje je novac?“
Petar je zaćutao.
Sada smo svi gledali njega.
„Tata?“
Starac je uzdahnuo.
„Kupujem nešto.“
„Šta?“
„Nešto.“
„Šta?“
Petar je otišao do ormara.
Izvadio je kovertu.
Unutra su bile potvrde o uplatama.
Goran ih je pregledao.
„Šta je ovo?“
Petar je pokazao prema Ani.
„Njena školarina.“
Ana je skočila.
„Molim?!“
Ispostavilo se da je Petar slučajno čuo Anu kako telefonom govori prijateljici da možda mora pauzirati fakultet jer joj nedostaje novca za sljedeći semestar.
Nikada mu nije tražila pomoć.
Zato joj nije ni rekao.
Uplaćivao je novac direktno fakultetu.
Ana je počela plakati.
„Ne mogu ovo prihvatiti.“
„Možeš.“
„Ne mogu.“
„Onda ćemo napraviti dug.“
„Kako ću vam vratiti?“
Petar se nasmijao.
„Kad diplomiraš, pronađi nekoga kome treba pomoć oko matematike.“
Goran je sjeo.
Vidjelo se da mu je neprijatno.
„Ja sam mislio…“
„Znam šta si mislio“, rekao je Petar.
„Mislio si da me neko iskorištava.“
„Brinuo sam.“
„A mogao si me pitati.“
Ta rečenica je pogodila i mene.
Jer sam uradila potpuno isto.
Pratila sam vlastitu kćerku umjesto da je pitam.
Te večeri nas četvoro sjedili smo za istim stolom.
Petar je napravio čaj.
Ana je izvadila šah.
Goran je gledao tablu.
„Tata, zar ti nisi nekada osvajao turnire?“
„Jesam.“
„A ona te stvarno pobjeđuje?“
Petar se namrštio.
„Ne mora baš sve njena majka da zna.“
Prvi put te večeri svi smo se nasmijali.
Ana je nastavila odlaziti svakog utorka.
Samo više nije govorila da ide na kurs.
Govorila bi:
„Idem kod Petra.“
A nekoliko mjeseci kasnije dogodilo se nešto što niko od nas nije planirao.
Goran je dobio posao u našem gradu kako bi bio bliže ocu.
Petar je prestao biti sam većinu sedmice.
Ana je položila statistiku sa desetkom.
A kada je donijela ocjenu, Petar nije ni pogledao papir.
Samo je postavio šahovsku tablu i rekao:
„Dobro. Sad da vidimo jesi li konačno naučila nešto stvarno teško.“
Ana ga je pobijedila za dvadeset šest poteza.
Petar i danas tvrdi da ju je pustio.
Niko mu ne vjeruje.