Godinama sam vozio istu noćnu autobusku liniju između dva mala grada. Posao nije bio naročito zanimljiv, ali mi je odgovarao. Poslije ponoći gotovo da nije bilo putnika, putevi su bili prazni, a ja sam znao svaku krivinu napamet.
Jedne hladne novembarske noći krenuo sam na posljednju vožnju u 00:30. U autobusu su bila samo četiri putnika. Stariji čovjek je sjedio naprijed, dvije djevojke nekoliko redova iza njega, a sasvim pozadi jedna žena od možda šezdesetak godina.
Kiša je padala toliko jako da sam jedva vidio cestu.
Negdje na pola puta nalazilo se staro autobusko stajalište pored napuštene fabrike. Godinama tu skoro niko nije ulazio. Ipak, te noći ugledao sam čovjeka kako stoji ispod nadstrešnice i podiže ruku.
Zaustavio sam autobus.
Čovjek je ušao bez kišobrana, potpuno mokar. Imao je tamnu jaknu i malu sportsku torbu.
„Do posljednje stanice“, rekao je.
Dao mi je novac i sjeo tačno iza mene.
Nekoliko minuta kasnije primijetio sam nešto neobično. U unutrašnjem ogledalu vidio sam da me stalno posmatra. Kad god bih pogledao prema njemu, spustio bi glavu.
Pomislio sam da umišljam.
Onda je zazvonio telefon koji smo koristili samo za komunikaciju sa dispečerom.
Javio sam se preko slušalice.
„Marko, gdje si?“
„Prošao sam staru fabriku.“
Nastala je tišina.
„Jesi li stajao tamo?“
„Jesam. Ušao mi je jedan putnik.“
Ponovo tišina.
„Kako izgleda?“
Pogledao sam u ogledalo. Čovjek je sada gledao kroz prozor.
Opisao sam ga.
Dispečer mi je samo rekao:
„Nemoj ništa da mu govoriš. Na sljedećoj osvijetljenoj stanici stani i čekaj policiju.“
Srce mi je počelo lupati.
„Zašto?“
„Samo uradi kako sam ti rekao.“
Prekinuo je.
Pokušavao sam da vozim normalno. Do sljedeće stanice bilo je još desetak minuta.
Tada se čovjek iza mene nagnuo naprijed.
„Ko vas je zvao?“
„Dispečer.“
„Šta je htio?“
„Ništa posebno.“
Čovjek se nasmijao.
„Sigurno?“
U tom trenutku starija žena sa kraja autobusa ustala je i počela prilaziti prema meni. Mislio sam da želi izaći, ali se samo uhvatila za rukohvat pored moje kabine.
Tiho je rekla:
„Vozaču, nemojte stati na sljedećoj stanici.“
Pogledao sam je zbunjeno.
„Zašto?“
Nije odgovorila. Samo je pogledala čovjeka iza mene.
On je naglo ustao.
U autobusu je nastala potpuna tišina.
Tada sam u daljini ugledao plava svjetla.
Policija.
Čovjek je potrčao prema zadnjim vratima i počeo vikati da ih otvorim. Nisam reagovao. Nekoliko sekundi kasnije policijski automobil presjekao nam je put.
Policajci su ušli i naredili čovjeku da legne na pod.
Nije pružao otpor.
Stavili su mu lisice, uzeli torbu i izveli ga napolje.
Tek tada mi je jedan policajac objasnio šta se dogodilo.
Nešto više od sat vremena ranije opljačana je benzinska pumpa dvadesetak kilometara dalje. Radnik je bio teško povrijeđen, a nadzorne kamere snimile su muškarca koji je pobjegao pješice prema staroj fabrici.
Opis koji je policija poslala autobuskim prevoznicima odgovarao je čovjeku kojeg sam upravo pokupio.
U njegovoj torbi pronađen je novac i stvari koje su povezane sa pljačkom.
Bio sam potpuno potresen.
Ali tada sam se sjetio žene.
Okrenuo sam se prema zadnjem dijelu autobusa da joj zahvalim što me upozorila.
Njeno sjedište bilo je prazno.
„Gdje je gospođa koja je sjedjela pozadi?“ pitao sam putnike.
Dvije djevojke su se pogledale.
„Koja gospođa?“
Pomislio sam da se šale.
„Žena u sivom kaputu. Maloprije je stajala ovdje.“
Stariji čovjek me pogledao potpuno zbunjeno.
„Vozaču, pozadi nije bilo nikoga. Nas troje smo ušli na početnoj stanici. Onda ste pokupili ovog čovjeka kod fabrike.“
Osjetio sam kako mi se koža na rukama naježila.
Bio sam siguran da sam je vidio.
Čak sam se sjećao kako je pri ulasku uredno kupila kartu.
Kada sam se poslije smjene vratio u garažu, prvo sam provjerio prodaju karata.
Na uređaju su bile evidentirane samo četiri.
Tri sa početne stanice.
I jedna kod stare fabrike.
Njene karte nije bilo.
Mjesecima poslije nisam nikome pričao o tome.
A onda mi je jedan stariji kolega, koji je tu liniju vozio gotovo trideset godina, sasvim slučajno ispričao nešto zbog čega sam ostao bez riječi.
Prije petnaestak godina, upravo kod napuštene fabrike dogodila se teška autobuska nesreća.
Poginula je jedna putnica.
„Sjećam je se“, rekao je kolega. „Često se vozila posljednjom linijom.“
Iz stare fascikle izvukao je novinski članak o nesreći.
Na fotografiji je bila žena u sivom kaputu.
Ista ona koja mi je te noći prišla i rekla da ne stanem.