„KAD SAM OTIŠLA DA PRODAJEM STARI PORODIČNI SAT, ZLATAR GA JE OKRENUO I PITAO: ‘ODAKLE VAM OVO?’ REKLA SAM DA JE PRIPADAO MOM DJEDU. ON JE ZAKLJUČAO VRATA RADNJE I REKAO: ‘ONDA MORATE VIDJETI ŠTA JE U NJEMU SKRIVENO VEĆ 36 GODINA.’“
Nataša je sat pronašla sasvim slučajno.
Nakon smrti bake sređivala je staru kuću koju je porodica odlučila prodati. U posljednjoj fioci komode pronašla je malu drvenu kutiju.
Unutra je bio muški ručni sat.
Sjećala ga se sa djedove ruke.
Djed Milan umro je prije dvadeset dvije godine.
Sat nije radio, a Nataša nije bila posebno vezana za njega. Pošto je izgledao vrijedno, odnijela ga je zlataru da pita može li se popraviti ili prodati.
Stariji zlatar ga je uzeo pod lampu.
Čim je pogledao poleđinu, izraz lica mu se promijenio.
„Ko vam je dao ovaj sat?“
„Niko. Bio je u bakinoj kući.“
„Kako se zvao vaš djed?“
„Milan Janković.“
Zlatar je ustao i zaključao vrata radnje.
Nataša se odmakla.
„Zašto zaključavate?“
„Zato što ne želim da iko uđe dok ovo ne otvorimo.“
Na zadnjoj strani sata nalazila se gotovo nevidljiva druga ivica.
Nataša je mislila da je dio ukrasa.
Nije bila.
Zlatar je tankim alatom pritisnuo malo udubljenje.
Poklopac se otvorio.
Ispod mehanizma nalazio se komadić presavijenog papira.
Na njemu su bila samo četiri broja:
2 – 17 – 4 – 91
„Šta to znači?“
Zlatar nije odgovorio.
Umjesto toga otišao je u zadnji dio radnje i vratio se sa starom fotografijom.
Na njoj su stajala četvorica muškaraca.
Jedan je bio Natašin djed.
Drugi — zlatar.
„Poznavali ste ga?“
„Milan mi je spasio život.“
Nataša je sjela.
Zlatar se zvao Josip.
Krajem osamdesetih on i Milan radili su u istoj fabrici. Jedne noći u skladištu je izbio požar.
Josip je ostao zarobljen unutra.
Milan se vratio po njega.
„Nikada mi nije pričao o tome.“
„Nije volio pričati.“
Ali sat nije imao veze sa požarom.
Godinu dana kasnije fabrika je zatvorena nakon što je iz nje nestala velika količina novca namijenjena radnicima.
Nekoliko ljudi bilo je osumnjičeno.
Među njima i Milan.
Nikada nije optužen, ali glasine su ga pratile godinama.
„Moj djed je ukrao novac?“
Josip je odmahnuo glavom.
„Mislim da je pokušavao dokazati ko jeste.“
Brojevi iz sata ličili su na oznaku jednog starog sefa koji se nekada nalazio u radničkom domu.
Problem je bio što je zgrada srušena prije petnaest godina.
„Onda je gotovo.“
„Ne mora značiti.“
Prije rušenja svi stari sefovi prebačeni su u opštinsko skladište.
Nataša i Josip su nekoliko dana pokušavali pronaći dokumentaciju.
Na kraju su pronašli zapis.
Sef broj 217 još je postojao.
Ali posljednja dva broja nisu bila dio oznake.
4 – 91 značilo je april 1991.
Datum kada je Milan posljednji put otvorio sef.
Uz prisustvo službenika otvorili su ga.
Unutra nije bilo novca.
Bila je stara fascikla i audio-kaseta.
U fascikli su bili obračuni plata, kopije naloga za isplate i nekoliko potpisa.
Jedno ime ponavljalo se na gotovo svakoj stranici.
Radomir Janković.
Nataša je prepoznala prezime.
„Ko je Radomir?“
Josip ju je pogledao.
„Milanov brat.“
Nataša je znala da je djed imao brata.
Ali cijelog života slušala je da je Radomir otišao u Kanadu prije nego što se ona rodila.
Istina je bila drugačija.
Radomir je vodio finansije fabrike.
Kada je novac nestao, sumnja je pala na nekoliko običnih radnika.
Milan je otkrio dokumente koji su pokazivali da je njegov brat prebacivao novac na privatne račune.
Ali prije nego što ih je predao policiji, dogodilo se nešto neočekivano.
Njihova majka teško se razboljela.
Molila je Milana da ne pošalje vlastitog brata u zatvor.
Radomir je obećao da će vratiti novac i otići.
Milan je popustio.
Sakrio je dokaze.
„Znači zaštitio ga je?“
„Da.“
„A ljudi su mislili da je možda on lopov?“
Josip je klimnuo.
Nataša nije mogla razumjeti takvu odluku.
Ali kaseta je otkrila još nešto.
Na njoj je Milan snimio vlastiti glas.
Objasnio je da je ubrzo shvatio da je pogriješio.
Radomir nije vratio sav novac.
Nestao je.
Milan je zato sačuvao dokumente, nadajući se da će jednog dana ispraviti stvar.
Nikada nije.
Umro je prije nego što je skupio hrabrost.
„Zašto je onda sakrio brojeve u satu?“
Josip je pogledao fotografiju.
„Vjerovatno zato što je znao da će sat jednog dana ostati porodici.“
Nataša je dokumente predala nadležnima, ali nakon toliko godina nije bilo moguće pokrenuti većinu starih postupaka.
Ipak, porodice nekadašnjih radnika konačno su dobile odgovor na pitanje koje ih je pratilo decenijama.
Radomir je u međuvremenu umro u Kanadi.
Nataša je pronašla njegovog sina.
On nije znao ništa o očevom starom životu.
Nekoliko mjeseci kasnije poslao joj je kutiju.
U njoj je bio drugi sat.
Gotovo identičan Milanovom.
Uz njega poruka:
„Našao sam ga među očevim stvarima. Mislim da treba biti kod vas.“
Nataša se vratila kod Josipa.
Stavila je drugi sat na pult.
„Nemojte mi reći da i ovaj ima tajni pretinac.“
Josip ga je pregledao.
„Nema.“
Nataša je odahnula.
Zlatar se nasmijao.
„Ali ima nešto ugravirano.“
Okrenuo je sat.
Na poleđini su bila samo dva slova:
M. J.
Nataša je pogledala oba sata jedan pored drugog.
„Hoćete li ih prodati?“, pitao je Josip.
Odmahnula je glavom.
Došla je da proda jedan stari sat.
Kući je odnijela dva.
I prvi put je znala zašto ih želi sačuvati.