„KAD SAM OTIŠLA DA PRODUŽIM ČLANSKU KARTU U BIBLIOTECI, BIBLIOTEKARKA ME JE PITALA: ‘ŽELITE LI DA VRATITE I KNJIGU KOJU STE POSUDILI 2003. GODINE?’ NASMIJALA SAM SE: ‘TADA SAM IMALA OSAM GODINA.’ ONA JE OKRENULA EKRAN PREMA MENI — KNJIGA JE BILA ZADUŽENA JUČE.“
Ana je mislila da je bibliotekarka pogrešno pročitala podatke.
„Rekli ste 2003?“
„Tako se zove evidencija. Članski nalog otvoren je te godine.“
„Dobro, ali kakve veze ima knjiga sa jučerašnjim danom?“
Bibliotekarka je pokazala ekran.
Na Aninom starom članskom broju prethodnog dana zadužena je knjiga.
Naslov joj ništa nije značio:
„Kuća na kraju Ulice lipa“
„Ko ju je uzeo?“
„Prema sistemu — vi.“
Ana je izvadila ličnu kartu.
„Ja juče nisam bila ovdje.“
Bibliotekarka je pozvala koleginicu koja je radila prethodnu smjenu.
Nakon nekoliko minuta vratila se zbunjena.
„Sjeća se žene koja je uzela knjigu.“
„Kako je izgledala?“
„Starija. Možda šezdesetak godina.“
Ana je imala trideset jednu.
„I dali ste joj knjigu na moje ime?“
„Imala je vašu staru člansku kartu.“
Ana je prestala da se smije.
Tu kartu nije vidjela više od dvadeset godina.
Kao dijete dolazila je u biblioteku sa bakom Zorom.
Nakon bakine smrti većina njenih stvari završila je u kutijama u podrumu porodične kuće.
„Imate kamere?“
Imali su.
Kada su pustili snimak, Ana nije prepoznala ženu.
Ali je primijetila nešto drugo.
Žena je hodala uz pomoć drvenog štapa sa srebrnom drškom.
Ana je takav štap već vidjela.
Stajao je godinama u hodniku njene bake.
Nazvala je majku.
„Mama, gdje je bakin štap?“
„Kakav štap?“
„Onaj sa srebrnom drškom.“
Majka je zaćutala.
„Zašto pitaš?“
Ana joj je ispričala šta se dogodilo.
Majka je tražila da joj pošalje fotografiju sa snimka.
Odgovorila je gotovo odmah:
„Dođi kući. Moram ti nešto reći.“
Ana je otišla pravo kod nje.
Majka je na sto stavila staru kutiju sa fotografijama.
Izvadila je jednu.
Na njoj su bile dvije mlade žene.
Jedna je bila baka Zora.
Drugu Ana nikada nije vidjela.
„Ko je ovo?“
„Zorina sestra, Vera.“
„Baka nije imala sestru.“
„Imala je.“
Vera je prije skoro četrdeset godina otišla iz grada.
Nakon velike porodične svađe prekinula je svaki kontakt sa Zorom.
Ana nije znala ni da postoji.
„Je li žena iz biblioteke Vera?“
Majka nije bila sigurna.
Nije je vidjela decenijama.
Ali štap jeste pripadao Zori.
„Kako ga je onda dobila?“
Majka je otvorila drugu kutiju.
Unutra je bila gomila starih pisama.
Sva su bila neotvorena.
Na svakoj koverti pisalo je:
VERA.
„Baka joj je pisala?“
„Godinama.“
„Zašto ih nije poslala?“
„Nije imala adresu.“
Posljednje pismo bilo je napisano nekoliko sedmica prije Zorine smrti.
Ana ga nije otvorila.
Ne još.
Prvo je željela pronaći ženu iz biblioteke.
Bibliotekarka joj je pomogla.
Knjiga koju je nepoznata žena uzela bila je vraćena istog jutra.
Unutra je pronađen presavijen papir.
Na njemu je pisalo:
„ZA ANU. STRANA 83.“
Ana je otvorila knjigu.
Na 83. strani olovkom je bila podvučena jedna rečenica.
Ispod nje rukom dopisano:
„OVDJE SMO SE ZORA I JA POSLJEDNJI PUT VIDJELE.“
Ispod je stajao broj telefona.
Ana je pozvala.
Javila se žena.
„Halo?“
„Je li ovo Vera?“
Duga tišina.
„Ko pita?“
„Ana. Zorina unuka.“
Sa druge strane začuo se plač.
Sastale su se sljedećeg dana.
Vera je zaista bila žena sa snimka.
Nakon skoro četrdeset godina vratila se u grad.
Zoru više nije mogla pronaći živu.
Ali je pronašla staru porodičnu kuću.
Novi vlasnici su joj dali nekoliko kutija koje su prethodni stanari ostavili u podrumu.
Među njima je bio Zorin štap.
I Anina dječija članska karta.
„Zašto ste otišli u biblioteku?“
Vera je spustila pogled.
Kao djevojke, ona i Zora stalno su tamo dolazile.
Njihova posljednja svađa dogodila se upravo ispred biblioteke.
Knjiga koju je zadužila bila je ista ona koju su tada zajedno čitale.
„A zašto ste koristili moju kartu?“
Vera se blago nasmijala.
„Nisam znala da je još važeća. Htjela sam samo pitati bibliotekarku zna li gdje živiš. Kad je provukla karticu, sistem ju je prihvatio.“
Ana joj je predala kutiju sa pismima.
Vera je zanijemila.
„Ovo je sve za mene?“
„Izgleda.“
Sjedile su skoro tri sata dok ih je čitala.
Svađa koja ih je razdvojila bila je gotovo besmislena.
Vera je željela prodati dio naslijeđene zemlje i otići u drugi grad.
Zora je to doživjela kao napuštanje porodice.
Rekle su jedna drugoj stvari koje nisu mislile.
A onda su obje bile previše ponosne da naprave prvi korak.
U posljednjem pismu Zora je napisala:
„Ako se ikada vratiš, nemoj prvo tražiti mene. Pronađi Anu. Ona je jedina u ovoj porodici koja još ne zna kako smo uspjele izgubiti četrdeset godina zbog jedne svađe.“
Vera je ostala u gradu.
Ana ju je upoznala sa majkom.
Prvi susret nije bio jednostavan, ali je otvorio vrata koja su decenijama bila zatvorena.
Nekoliko sedmica kasnije Ana je ponovo otišla u biblioteku.
Bibliotekarka ju je prepoznala.
„Je li riješena misterija?“
„Jeste.“
„Odlično. Onda imamo još samo jedan problem.“
„Koji?“
Bibliotekarka je pokazala ekran.
„Vaša pratetka kasni s vraćanjem još jedne knjige.“
Ana je uzdahnula.
„Koliko?“
„Od 1986.“
Ana je zatvorila oči.
„Molim vas, nemojte mi reći kolika je zakasnina.“