KADA SAM ODNijELA STARI SAT SVOG DJEDA NA POPRAVKU, ČASOVNIČAR GA JE OTVORIO I REKAO: „OVAJ SAT NIJE POKVAREN. NEKO GA JE NAMJERNO PODESIO DA STANE SVAKOG 3. OKTOBRA U 16:20.“
Mislila sam da je riječ o nekom čudnom kvaru.
Djed je taj sat nosio više od četrdeset godina. Poslije njegove smrti ostao je meni.
Časovničar je skinuo zadnji poklopac i pronašao nešto što nije pripadalo mehanizmu.
Bio je to sićušan presavijen papirić.
Na njemu je djed napisao:
„Ako moja unuka pronađe ovo, neka 3. oktobra u 16:20 ode na peron broj 2. Neka ponese sat i ne govori baki gdje ide.“
Do tog datuma ostala su samo četiri dana.
Nisam ništa rekla baki.
Trećeg oktobra otišla sam na željezničku stanicu.
Tačno u 16:20 sat je stao.
Na peronu gotovo da nije bilo nikoga.
Onda sam primijetila stariju ženu koja je sjedila sama na klupi i u rukama držala potpuno isti sat.
Kada je vidjela moj, ustala je i prišla mi.
„Čiji je to sat?“
Rekla sam djedovo ime.
Žena je problijedjela.
Zatim je iz torbe izvadila staru fotografiju i pružila mi je.
Na njoj su bili moj djed, moja baka i ta žena — svi veoma mladi.
Ali ono što je pisalo na poleđini potpuno me zbunilo:
„Ako jednog dana dođu dva ista sata na isti peron, vrijeme je da joj kažemo šta se ovdje dogodilo 3. oktobra 1978.“
NASTAVAK PRIČE
Žena se zvala Vera.
Bila je bakina najbolja prijateljica iz mladosti.
Njih tri su se poznavali još iz škole, ali Vera se krajem sedamdesetih preselila u drugi grad.
Trećeg oktobra 1978. trebalo je da otputuje vozom i započne novi posao.
Djed i baka došli su da je isprate.
Prije polaska djed je izvadio dva potpuno ista sata.
Jedan je zadržao, a drugi poklonio Veri.
Nije iza toga stajala nikakva tajna ljubav.
Satove je kupio kao uspomenu na obećanje koje su njih troje dali tog dana: bez obzira gdje završe, ponovo će se sastati na istom peronu poslije četrdeset godina.
Život je, međutim, krenuo drugim putem.
Vera je ostala u inostranstvu mnogo duže nego što je planirala. Kontakti su postajali sve rjeđi.
Djed ipak nije zaboravio dogovor.
Godinama prije smrti pronašao je Veru i podsjetio je na obećanje.
Znao je da možda neće dočekati njihov susret.
Zato je napravio novi plan.
Ako njega ne bude, želio je da ja odnesem njegov sat.
„A zašto nisam smjela reći baki?“
Vera se nasmijala.
„Zato što je tvoja baka trebala biti ovdje tek u 16:30.“
Okrenula sam se.
Na kraju perona stajala je baka.
Kada je ugledala Veru, zastala je.
Nisu se vidjele skoro četiri decenije.
Djed je znao da bi baka, kada bi unaprijed saznala za susret, pronašla deset razloga da ne dođe.
Zato joj je ostavio posebno pismo sa uputstvom da tog dana bude na stanici.
Sjele su na istu klupu na kojoj su se posljednji put rastale.
Dva sata ležala su između njih.
Moj je i dalje pokazivao 16:20.
Verin takođe.
Nisam ih popravila.
Jer ponekad sat koji je stao ne pokazuje pogrešno vrijeme — nego vrijeme koje neko nije želio da zaboravi.