KADA SAM OTIŠLA DA ISPRAZNIM GARAŽU SVOG POKOJNOG OCA, PRONAŠLA SAM BICIKL KOJI NIKADA PRIJE NISAM VIDJELA. NA NJEMU JE VISILA PORUKA: „NEMOJ GA PRODAVATI. NJEGOV VLASNIK ĆE DOĆI PO NJEGA.“
Otac je preminuo prije četiri godine, a garažu od tada gotovo niko nije otvarao.
Bicikl je bio star, ali pažljivo očišćen i prekriven platnom.
Na ramu je bilo ugravirano ime „Daniel“.
Pored njega sam pronašla malu kutiju.
Unutra su bile fotografija dvojice dječaka, stara medalja i koverta naslovljena na mene.
Na fotografiji sam odmah prepoznala oca.
Imao je možda četrnaest godina.
Drugog dječaka nikada nisam vidjela.
U pismu je otac napisao:
„Ako Daniel dođe prije nego što pronađeš ovo pismo, samo mu predaj bicikl. Ako prvo pronađeš pismo, čekaj ga do 7. septembra. Tada ćeš razumjeti zašto sam ga čuvao 42 godine.“
Pogledala sam datum.
Bio je 6. septembar.
Sljedećeg jutra sjedila sam u kuhinji kada sam čula kako se garažna vrata otvaraju.
Istrčala sam napolje.
Pored bicikla je stajao muškarac od šezdesetak godina.
Nije izgledao iznenađeno što me vidi.
Prešao je rukom preko starog rama i rekao:
„Znači, tvoj otac ti ipak nije rekao šta smo nas dvojica uradili sa ovim biciklom prije 42 godine.“
NASTAVAK PRIČE
Muškarac je zaista bio Daniel.
On i moj otac odrasli su u istoj ulici i kao dječaci bili nerazdvojni.
Bicikl je pripadao Danielu.
Njegova porodica nije imala mnogo novca i mjesecima je štedio da ga kupi polovnog.
Jednog ljeta njih dvojica prijavili su se na lokalnu biciklističku trku.
Daniel je bio mnogo bolji vozač i svi su očekivali da pobijedi.
Ali nekoliko dana prije trke njegova porodica dobila je vijest da se hitno sele u drugi grad.
Daniel je bicikl ostavio mom ocu uz obećanje:
„Vratiću se po njega sljedeće godine.“
Nije se vratio.
Porodice su izgubile kontakt.
Otac je ipak nastavio čuvati bicikl.
„Ali zašto baš 7. septembar?“
Daniel je izvadio istu staru medalju kakvu sam pronašla u kutiji.
Trka je održana 7. septembra.
Pošto Daniel nije mogao učestvovati, moj otac je vozio njegov bicikl.
Pobijedio je.
Medalju nikada nije smatrao svojom.
Zato je napravio dvije kopije — jednu je čuvao, a drugu je godinama pokušavao poslati Danielu.
Mnogo kasnije ponovo su pronašli jedan drugog.
Dogovorili su se da se sastanu upravo 7. septembra, na godišnjicu trke.
Ali otac se tada već ozbiljno razbolio.
Susret se nije dogodio.
Daniel nije znao da je preminuo sve dok nekoliko mjeseci kasnije nije dobio pismo koje mu je otac unaprijed poslao preko zajedničkog poznanika.
U njemu je bila samo adresa garaže i datum.
Predala sam mu bicikl.
Daniel ga nije odvezao.
Naslonio ga je nazad na isto mjesto.
„Čuvao ga je 42 godine za mene“, rekao je. „Sad ga ja mogu malo čuvati za njega.“
Bicikl i danas stoji u garaži.
A iznad njega vise dvije iste medalje.
Jedna pripada čovjeku koji je pobijedio u trci. Druga dječaku bez čijeg bicikla nikada ne bi ni stigao do cilja.