KADA SAM OTIŠLA DA PREUZMEM KLAVIR KOJI MI JE OSTAVILA POKOJNA TETKA, PRODAVAC MI JE REKAO: „PRIJE NEGO ŠTO GA ODNESETE, MORATE ZNATI DA JE JEDNA TIPKA ZAKLJUČANA VEĆ 31 GODINU.“
Mislila sam da se šali.
Tetka je cijelog života svirala taj klavir, ali nikada nisam primijetila ništa neobično.
Prodavac je pritisnuo jednu tipku.
Nije se pomjerila.
Ispod nje je bila mala ključanica.
U klaviru smo pronašli zalijepljenu kovertu sa mojim imenom i sićušan ključ.
Na papiru je tetka napisala:
„Otvori je samo ako ti majka još uvijek tvrdi da nikada nije znala svirati.“
To me zbunilo.
Majka je uvijek govorila da je jedina u porodici koja nije imala sluha za muziku.
Otključala sam tipku.
Ispod nje se otvorio mali skriveni pretinac.
Unutra je bila stara kaseta i fotografija moje majke kako sjedi upravo za tim klavirom.
Na poleđini je pisalo:
„Prvo mjesto — državno takmičenje, 1989.“
Odmah sam otišla kod majke.
Kada je ugledala fotografiju, dugo nije progovorila.
Onda je pogledala klavir i rekla:
„Tvoja tetka mi je obećala da ti ovo nikada neće pokazati. Ako je prekršila obećanje, onda ćeš morati saznati i zašto sam nakon te večeri zauvijek prestala svirati.“
NASTAVAK PRIČE
Majka je nekada svirala čak bolje od tetke.
Kao tinejdžerka osvajala je nagrade i planirala upisati muzičku akademiju.
Ali nakon jednog važnog takmičenja odlučila je odustati.
Godinama sam pretpostavljala da se dogodilo nešto strašno.
Istina je bila mnogo jednostavnija.
Majka nije željela život profesionalne muzičarke.
Voljela je klavir, ali je mrzila pritisak takmičenja, svakodnevne probe i očekivanja cijele porodice.
Jedina osoba koja ju je razumjela bila je tetka.
Te večeri majka joj je rekla da želi završiti sa takmičenjima.
Tetka joj je obećala da nikome neće dozvoliti da je ubjeđuje da se vrati.
Kasnije je majka počela govoriti da „ne zna svirati“, jer joj je bilo lakše nego svaki put objašnjavati zašto je odustala od nečega u čemu je bila toliko dobra.
„A zašto je onda sačuvala kasetu?“
Majka ju je stavila u stari kasetofon.
Na njoj nije bio snimak takmičenja.
Bio je snimljen razgovor dvije sestre iz te večeri.
Čula se moja majka kako govori:
„Možda ću jednog dana ponovo svirati, ali samo ako niko ne bude slušao.“
A tetka joj odgovara:
„Onda ću ti čuvati klavir.“
Trideset jednu godinu kasnije zaista ga je sačuvala.
Majka je te večeri prvi put predamnom sjela za klavir.
Ruke su joj nekoliko sekundi nepomično stajale iznad tipki.
Onda je počela svirati.
Nije bilo publike, ocjena ni nagrada.
Samo ona, ja i klavir koji je njena sestra čuvala više od tri decenije.
Kada je završila, nasmijala se i rekla:
„Izgleda da ipak nisam zaboravila.“